Kritički zabavnik: Chernobyl

Ronald Panza HBO mini serija Chernobyl podsjetila je na sam događaj tragedije iz proljeća 1986. Iz nje je vidljivo koliko je pod djelovanjem jednog novog i nevidljivog negativca promijenjen doživljaj sigurnosti civilizacije. Radijacija je strah od kraja Drugog svjetskog rata, ali nikada prije nije bila ovako aktivan sudionik svakodnevice većeg broja povezanih država. Katastrofa Chernobyla koja u svojim mutacijama traje i dan danas pomogla je brojnim nevidljivim neprijateljima društvene slobode i kreativnosti i oslobodila mogućnosti za različite varijante mutiranih osvetnika, te manipulatora istorije i ljudskih odnosa. Slično kao u nekadašnjem pitanju o poeziji poslije Auschwitza u svijetu post-Chernobyla, možda netko može postaviti pitanje - ima li ičega što u svijetu nevidljivog policajca – nije moguće? Prostor Kritičnog zabavnika premalen je za ova razmišljanja, ali ovdje donosimo osvrt na samu seriju kojoj je najveći uspjeh, uz solidnu dramsku obradu, upravo ponovno s-vraćanje pažnje na ova pitanja. Prije para dana završila je petodjelna HBO-ova miniserija Chernobyl koja je postala možda i pomalo neočekivano popularna umjesto da bude doživljena kao puki kvalitetni dokument. Puno je važnije od istinitosti svih faktičkih podataka, emotivni doživljaj. Na neki je način serija uspjela podsjetiti na empatiju, onaj model odnosa suosjećanja. Na prvi pogled to je možda i čudno ali ona u formi pop kulturnog rada ljudima daje ili pokušava dati odgovore na tajnovite stvari, stvari za koje svi misle da su van njihove kontrole ili mogućnosti razumijevanja. Jer danas političari, baš kao i ovi u seriji, skrivaju odgovore praveći se da pitanje ni ne postoje, da se ona ne tiču ljudi – odozdo. Na stranu što uz sve serija ima sva obilježja futurističke katastrofe, i u tom se ključu većinom doživljava. Katastrofa se dogodila, ali prije, i označila je početak, rođenje jednog novog doba, posebno za ovaj dio svijeta u kojemu se i mi nalazimo. Serija započinje uvodom u katastrofu koja se dešava prilikom testa reaktora broj 4 u elektrani Vladimir Iljič Lenjin u Černobilu. U uvodnoj sekvenci koja elipsasto skače na samu eksploziju svjesno se zataje razlozi. Njih ćemo logički povezivati i saznati na samom kraju serije, na suđenju protagonistima. Do tada nemoguća eksplozija dogodila se u procesu testa koji dijalektičku narav proizvodnje energije iz nestabilnog atoma mora redovno testirati mogućnost obuzdavanja. Iako postoje brojni dokumentarni filmovi o Černobilu, svi od reda stariji a od kojih su neki i kvalitetniji od serije, iz nekog razloga malo nas je doista razmišljalo i imalo uvid o tome što je ova havarija doista značila za nas. Prizor u kojem žena vatrogasca zaljubljeno promatra usnulog supruga i uživa u miru i zvukovima proljetne noći Pripyata a da bi sasvim nenajavljeno i ničim izazvano osjetila eksploziju koju gotovo trenutačno obilježava čvrsti snop svjetlosti koji ubada nebo iznad elektrane je ista ona situacija koju je većina nas osjetila prije 25 godina na početku našeg rata. Taj iznenadni izboj stvarnosti pokazuje samo jedno – nove i temeljite katastrofe započinju krajnje podmuklo i posve iracionalno, nenajavljeno za građane. Gledatelj u trenutku dok gleda prve dvije epizode ne zna da je u društvu važnih forenzičkih strukturalnih tragedije općih mjesta – promatra kraj života herojskih vatrogasaca kojima nitko nije ni pokušao reći što ih čeka, kraj života svih ljudi koji promatraju svjetlo eksplozije ne znajući da po njima pada nuklearni pepeo – nitko od njih neće preživjeti dva tjedan a mjesto okupljanja postat će poznato pod nazivom Most smrti. Tu je i nastanak radionuklidima obojene Crvene šume, te još jedan dan stanovništva Pripyata koji pokušava da funkcionira pod smrtnom dozom radijacije. Način u kojem se miješaju prizori djece koja idu u školu, zaljubljenih koji guraju kolica s djetetom, sa ljudima koji povraćaju ili se grče po cesti je nemilosrdan. Postoji podatak da su radijski prijemnici u Pripyatu i Kievu a koji su dolazili instalirani u same stanove kako bi u njima stanovnici uvijek mogli slušati jednu državnu frekvenciju taj dan umjesto bilo kakvih obavijesti počeli intonirati – klasičnu muziku. Sistem je – koji je već doduše bio u prevrednovanju ere Perestrojke opet dopustio da ga preuzme ideološka matrica – odmah se postavio i cijelu operaciju prvih reakcija i sanacija izvodio – kao da je riječ o ratnom stanju. Što znači da su u prednjem planu tajne i laži, umanjivanja problema, jer to se u ovom savršenom sistemu gdje su svi sretni ne može desiti. Da stvar bude tužnija, Pripyat je zamišljen kao futuristički grad koji se stalno širi i koji tek počinje da ostvaruje snažno zamišljenu ideju kulturne proizvodnje. Proživljava migraciju mladih parova u prosjeku u srednjim dvadesetima koji su vezani uz elektranu i druge oblike znanosti. Stanovnici Pripyata su evakuirani da se nikada ne vrate – mnogi od njih će umrijeti od izloženosti radijaciji ili od sekundarnih zdravstvenih problema koje izaziva, ili od tuge i živaca. Vozači nepregledne kolone vozila neće doživjeti odlazak u mirovinu. Već 1. maja cijeli Kijev grad od 3 miliona stanovnika slavi praznik rada dok po njima, zbog posve negativnog smjera vjetra pada 20 puta veća radijacijska vrijednost. Dok Švedska elektrana nije reagirala, Sovjeti su smirivali građane neistinitim informacijama o visini radijacije. Na čelu razumnije linije sanacije nalazi se Valerij Legasov i Boris Scherbina u vrlo uvjerljivim izvedbama Jarreda Harrisa i Stellana Skarsgarda. Posebno je briljantan Harris koji se u cijeloj toj nesreći pojavljuje kao glas razuma i znanja, te nade. Njemu će se uskoro priključiti i Emily Watson u ulozi Ulyane Khomyuk, koja nije zasnovana na stvarnom liku, već na nizu znanstvenika koji su Legasovu pružali pomoć rastrčani po svim bitnim mjestima u gradu i većim mjestima Sovjeta. Legasov ubrzo shvaća uz pomoć terenskih stručnjaka da je Černobilska nesreća rezultat nevjerojatne konfuzije koja je posebno omogućena greškama u dizajnu izvedenim zbog uštede u kombinaciji sa arogancijom voditelja smjene. Nakon prvih procjena kreće prvi val nevjerojatnih žrtvovanja koja se bar u seriji izvode sa minimumom oklijevanja – najprije tri ronioca zaranjaju u vodu koju su ispustili za hlađenje zatvoroti njeno istjecanje jer je prijetila nova eksplozija koja bi još više zagadila okoliš, zatim 300 rudara otkopava prolaze ispod reaktora, 80 helikoptera zasipa žarište eksplozije. Na kraju veliki broj likvidatora čisti prostor. Među njima posebno mjesto imaju tzv Bioroboti, ručno zamaskirane osobe koje čiste ostatke radioaktivnog grafita sa krova. Oni se desetak dana neprestano smjenjuju na najopasnijim dijelovima na kojima mogu provesti sveha 40tak sekundi. Na kraju su uspjeli smanjiti radijaciju za 35 posto. Bioroboti su mahom bili rezervisti vojske jednostavno mobilizirani na elektranu. Prisustvo visokorangiranog generala koji nije skrivao odgovornost pokazuje da su se postavili prema ovome kao ratnom stanju protiv nevidljivog neprijatelja. Oni koji su imali sreće i nisu primili prevelike doze radijacije ostatak života provest će u borbi sa bolestima i novim sustavom koji se okomio na njihova prava. Ostali likvadatori posvetili su se čišćenju i selidbi svega ljudskog, životinjskog i arhitektonskog u krugu od 30 km, proizvevši tako novi krug traume koji traje i dan danas. Još uvijek se ne zna kompletna bilanca katastrofe izuzev da je puno veća od zvanične. Radi se o odgođenom umiranju koje traje dan danas i koje je već odnijelo desetine tisuća života. Suočen sa nemogućnosti da govori istinu Legasov je napravio suicid čime je ipak skrenuo pažnju na kritike upućene na zastarjeli model rada u reaktorima – zbog grafitnih šipki radijator je imao suprotnu reakciju na pokušaj gašenja. No do same situacije dovela je arogancija stava „mi to možemo“ koji je sve nas na Istoku Europe previše koštao. Tek nakon prve sanacije krenuo je sljedeći val razvoja onečiščenja, bolesti koje će pogađati naraštaje djece, odraslih i okoliša i koji nažalost tragično traje do današnjeg dana. Serija autora koja se pozivala i na izuzetne izvore kao što je legendarna knjiga nobelovke Svetlane Aleksijevič, posebno u pričama o ljudskim tragedijama. Pokušala je da se vjerno drži činjenične strukture jedne situacije koja ni danas nije najsigurnije otkrivena. Njena dramska i dokumentarno- fikcionalna jezgra možda može izazvati neka pitanja o perfekciji načina na koji je ispripovijedana ali emotivnost vrlo jasno predučene opasnoti iz koja su nastala današnja društva rizika, neodgovornost politika koje omogućuju situacija u kojima sve što poznajemo može da se baci na glavu u svega par dana, ostaje neupitno precizna na isti onaj način na koji je u stvarnosti nezamjenjivo jeziva. Černobilska tragedija stvorila je svijet nevidljivih ekonomskih odnosa, fluidnih protoka društvenosti, toksičnih djelovanja politike koji kao takvi dovode pojedinca i svijet do samog ruba zdravlja i zdravog razuma. Poslušaj:

Image by Jonatan Pie

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon