KARANTINSKE KRONIKE: Zapisi iz umnog karantina, Jelena Jevđenić

Dan. Ne brojim više dane, jer nema tog datuma na kalendaru koji je zaokružen i do kojeg se broji „koliko još puta spavati“. Svakako je zbunjena i priroda, ne zna da li je zima otišla ili došla, kao i proljeće. Dan snijega, dan sunca, dan sivila. Pomiješani su vikendi i srijede, nema radosti petku niti anksioznog osjećaja ponedjeljka. Čak i sedmica gubi smisao. Samo onima u izolaciji četrnaest dana ima značaj. I računima. Bitno je izmiriti dugovanja, šta god radili ili ne radili, računi su tu sve dok se diše. Zid. Dobro je imati zidove. Čuvaju od hladnoće, od sunca, od vjetra, od neželjenih pogleda i buke. Sve što nam ne odgovara, guramo u četiri zida. Mada je dobro i rušiti zidove zbog svih momenata kad hoćemo da nam se čuje glas. Neka još malo zidova, nećemo ih rušiti da ne bismo išli glavom kroz zid do bolničkih zidova. Mačka. Gledam svoju šarenu pufnu i mislim, sreća pa se životinje ne mogu zaraziti, inače bi bio masovni pokolj nad četvoronošcima. Kao da do sada i nije bio, kao da ga nema. Kao da sve ovo nije i krenulo od klaonice. Ona i dalje mirno spava. Pa šta bi onda falilo i meni i svima nama da prespavamo ovaj karantin kao mačke. Voda. Mlaz tople voda na rukama, plešu mi prsti kroz pjenu od sapuna, dok mi koža ne postane kao kod gmizavaca. Da li su sada čiste i sigurne? Mozak mi se s vremena na vrijeme pretvori u mikroskop, pa razmišljam koje boje i oblika su bakterije i virusi. Vidim ih kako se množe i osvajaju svaki pedalj organizma, nešto poput nas ljudi na planeti Zemlji. Odlazak. Maska, rukavice, red ispred marketa. Poštuju se pravila čekanja, razmaka, svi smo otuđeni. Sjećam se prvih dana pandemije i kako se neka gospođa ugurala preko reda ispred mene za ulazak u market, pa sam tada pomislila kakav smo narod, mi bismo i u smrt preko reda. A sada, sada i ne baš, sada Kina nije tako daleko. Dezinfekcija. Mama je uvijek govorila za svoju sestru da je njoj stan „k'o apoteka“ i ja bih se uvijek zgrozila na tu pomisao, jer apoteka ima miris bolnice, a u bolnici je bol i ljudi umiru. I sva ta sterilnost podsjeća na prazninu i bjelilo (bijelo kao zid). Sada zidovi mirišu na bolnicu da ne bismo bili u bolnici. Razmišljanja. Pravim mrežu u mislima. Ko je sve mogao prije mene držati ovu čokoladu u rukama. Zamišljam radnice u marketima koje su držale prvo novac, bake koje su prevrtale u rukama ručke korpe za kupovinu, djecu koja su do čokolade dirala sve moguće štange i rukohvate, razuzdane tinejdžere s rukama u džepovima, radnike u fabrici čokolade i svi, svi oni su uzeli tu čokoladu i vratili je na isto mjesto. Svi su je samo dodirnuli. Moju čokoladu koja mi se više i ne jede. Možda je bolji naziv od razmišljanja, paranoja. I strah. Proći će i ovo, sve prođe. Strah od kravata na pozicijama moći. Hoće li nas poslije držati u kojekavim izmišljenim karantinima kad god im zatreba poslušnost građana? Šta ako im je ovaj virus dobro došao? Šta ako iskoriste ovaj strah naroda za svoju buduću korist? Ne bojim se apokalitičnog završetka iz filmova o jednom virusu. Strahujem od gubitka slobode, najviše one u našim glavama. Jelena Jevđenić

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon