• AbrašRadio

Years and Years: Preporuka za sve!

Piše: Adnan Bratić, DigLit*

„Years and Years“ („Godine i godine“) serija je koja kritički sagledava opće stanje modernog svijeta u svakom aspektu, bilo da se radi o političkom, kulturalnom, socijalnom, tehnološkom ili ekonomskom aspektu. Dobila je uglavnom pozitivne kritike, koji su je uglavnom opisali kao „seriju koja oštro kritikuje sadašnjost sa nihilističkom projekcijom (iste sadašnjosti) u budućnost, dodavajući toj destruktivnoj satiri razmjeran smisao humora i likove na koje se osoba može lagano navući“.


Kao projekt Russella T. Daviesa (kreator i scenarista serije, poznat i po tome što je 2005. godine „ponovno oživio“ seriju „Doctor Who“), u kojem su sudjelovali već poznati glumci kao Emma Thompson, Russell Tovey i Rory Kinnear, te Max Baldry, „Years and Years“ je zajednički projekt BBC-a i HBO-a, emitovan na kanalu BBC One u Ujedinjenom Kraljevstvu. Povezivajući dramu, intenzivne veze između likova, komediju i, naravno, a i u ovom slučaju očigledno, socio-političke poruke - u jednu intenzivnu i emotivno snažnu cjelinu koja bi dobila barem neku vrstu priznanja i od neemotivnih ljudi. Doduše, ne i bez nekih mana, pogotovo vezanih upravo za pozadinu (a u isto vrijeme i centar) ove serije; politika i tehnologija.


Serija je jedna od rijetkih koja obuhvata sve aktuelne teme u 2019. godini, i iako je svaka radnja u njoj fiktivna, a sve vezano za realni svijet samo pretpostavka onoga šta bi se desilo u periodu od 15 godina, stvarno dovodi u pitanje koliko toga bi MOGLO biti realno, uzimajući u obzir šta se dešava u stvarnom svijetu danas, sve kroz vidike, razgovor i odnose unutar jedne britanske familije.


U prvoj epizodi se već na početku susrećemo sa Vivienne „Viv“ Rook, biznis-ličnošću, koja na TV-u, na pitanje Izraelsko-Palestinskog konflikta, izjavljuje da je „boli kurac“ („doesn't give a fuck“), pritom ispoljavajući svoje personalne probleme. To gleda porodica Lyons; socijalni radnik Daniel i njegov dečko Ralph negativno kritikuju taj ispad, zajedno sa Danielovim bratom Stephenom, bankarom, oženjen sa Celeste, s kojom ima dvije kćerke. Pritom, njihova hendikepirana sestra, Rosie, rađa drugo dijete, koje naziva Lincoln. Danielov „rant“ o budućnosti vodi u „flash-forward“ pet godina kasnije, gdje su. Daniel i Ralph bračni par; kćerka Stephena i Celeste, Bethany, se izjašnjava kao „trans-ljudsko biće“; svijet zadešavaju razni događaji, od napretka elektronike do smrti Kraljice Elisabeth II; te, najvažnije za seriju, Viv Rook osniva svoju političku stranku, „The Four-Star Party“. Daniel upoznaje i ukrajinsku izbjeglicu, Viktora Gorayu, koji je izbjegao nakon mučenja u njegovoj (od Rusije okupiranoj) domovini zbog homoseksualizma. Na kraju epizode, Trump, u zadnjim danima Predsjedništva SAD-a, šalje nuklearnu bombu na (fiktivni) kineski otok, ubijajući oko 20 do 30 hiljada ljudi, što dodatno zaražuje i udaljenu sestru Lyons, Edith, aktivistkinju. Daniel započinje vezu sa Viktorom.


Druga epizoda se odvija 2025.g. i prati povratak Edith u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje otkrivamo (od Bethany, koja dobija posao kao „rudar podataka“ i u procesu je postanka „trans-osobe“) da ima još 10 godina života, kao posljedica njenom izlaganju radijaciji. Ralph i Daniel se razvode, te Ralph, preko HO, deportuje Viktora u Ukrajinu. Celeste gubi posao kao računovođa zbog masovnog iskorištavanja UI, te sa Stephenom prodaju kuću za 1.2 miliona funti, koje gube kao posljedica kolapsa američke banke u kojoj su uložili taj novac. Rosie i Edith, koja već gubi nadu u svijet, postaju fanovi (u slučaju Edith, simpatizer) Viv Rook, koja postaje MP u Manchesteru.


U trećoj epizodi, 2026.g., već spomenuta bankovna kriza izaziva recesiju. Viktor iz Ukrajine bježi u Španiju, nakon čega Daniel dolazi u namjeri da se vjenčaju. Edith se vraća u aktivizam. Rosie gubi posao kao kuhar zbog već-spremljenih jela u školama. Stephen započinje raditi „niže“ poslove, te i aferu sa suradnicom po imenu Elaine. Bethany napreduje u koracima postajanja elektronskog objekta, dok Viv Rook dobija mjesto u britanskom Parlamentu.


U četvrtoj epizodi, 2027.g., Viv Rook postaje Premijerka UK. Države kao što su Španija, Italija i Mađarska se raspadaju, zajedno sa UN-om. Stephen se rastaje sa Celeste poslije otkrića afere. Rosie započinje novi kuharski biznis sa svojim novim momkom, zvan Jonjo. Daniel pokušava prošvercati Viktora u UK preko broda, ali se utapa u kanalu La Manche, dok se Viktor sam vraća njegov bivši stan.


U petoj epizodi, Viv Rook počinje uklanjati političke protivnike. Zbog katastrofalnih poplava i dvije „RDD“ naprave, te novog zakona po kojem svi ljudi sa viškom prostora u domovima moraju primiti izbjeglice, siromašni, po Edith i Viktoru, postaju „bivši“. Stephen još krivi Viktora za Danielovu smrt, dok Bethany pomaže Edith u otkrivanju strahota koncentracionih logora za „bivše“, te, ugradnjom implanta u mozak koji joj omogućuje direktan pristup Internetu, ide još jedan korak naprijed na putu da postane „trans-osoba“. Rosie, zbog novijih zakona, gubi posao. Stephen upoznaje Viv Rook, koja sebe otkriva kao fašistu, te Viktora šalje u logor smrti.


U šestoj epizodi, u 2029.g., novinarstvo UK je u krizi. U finalu koje rješava (a i dodaje) mnoga pitanja, Stephenov život izmiče kontroli toliko da čak želi počiniti samoubistvo nakon izvršetka svog socio-političkog doprinosa državi. Edith, zajedno sa Bethany, Rosie i Celeste, planira izbaviti ne samo Viktora, nego i ostale zatočenike logora "bivših“. Viv Rook je smijenjena sa vlasti, te se familija Lyons obnavlja. U „flash-forwardu“ do 2034.g., fizičko tijelo Bethany je zamijenjeno sa hologramom, te Edith, u zadnjim danima života, svoj um transformira u podatke, doduše, govoreći tehničarima da ne misli da će njena svijest biti prenijeta u „oblak“ te da je ljudska duša više od informacija, ostavljajući čitavu porodicu u nesigurnosti.


Počevši od režije i scenarija, znamo da je Russell T. Davies „ponovno oživio“ kultnu i popularnu sci-fi seriju „Doctor Who“ (za koju iskreno mislim da „može proći“, ali ne negiram njen utjecaj na ostala remek-djela u umjetnosti i na sci-fi žanr svih grana umjetnosti). Znam i da je taj novi (stari u ovom slučaju) serijal dobio pozitivne kritičke odgovore, pa su ljudi vjerovali da bi i ovo bilo dobro. To je i zajednička produkcija BBC i HBO, drugi kanal sam po sebi poznat po već društveno-obožavanim serijama kao što su „Sopranosi“, pa je i to donekle postalo argument da bi ova serija bila dobra.


Ali, gledajući scenarij, malo sam bio šokiran kada sam vidio koliko su prve dvije epizode ubrzane što se tiče događaja u nekom smislu. Iako znam da je sve bazirano na (možda) Daviesovoj viziji budućnosti u čiji centar stavlja jednu običnu porodicu, te da svaka epizoda predstavlja jednu godinu u budućnosti, opet mislim da bi ova serija donekle i uspjela kao duža serija od najmanje šest sezona, u kojoj je svaka epizoda sporija (po trajanju radnje) od jedne epizode u ovoj seriji. Doduše, baš i zbog toga, mislim da je ova serija učinkovita. Kao nešto što opisuje sve događaje u jednoj godini, kao sve sažeto u jednu epizodu (četvrta epizoda spominje izlazak SAD-a iz UN-a te razne krize u Evropi, kao što su mađarski bankrot, Grexit i španska revolucija), sve preko medijskih članaka, mislim da ova serija pakira svaki „stvarni“ svjetski događaj kao jednu pozadinu koja koliko-toliko i utječe na protagonistu (-e), ali je opet važna i kao zasebna stvar, te je, uklanjajući porodicu Lyons i Viv Rook (donekle), glavna tema ovog serijala. Opet, to je problematično jer samo sažima sve probleme i mogućnosti svjetske budućnosti u jednu epizodu po godini. Sažima 365 dana (ako ne više) u 60 minuta. A sažeci rijetko kada opisuju cjelinu, te ostavljaju mnoge rupe u fabuli neke priče.


Glumci su fenomenalni, po mom iskrenom mišljenju. Russell Tovey, koji glumi Daniela, koji je (po meni) jedini donekle racionalni član porodice Lyons (do četvrte epizode, naravno), koji je u stvarnom životu homoseksualac (kao i njegov lik), ali koji ne naglašava tu osobinu u tom liku, nego glumi osobu koja pokušava racionalno i etički realizirati sve svoje planove, definitivno dobija moje pohvale, kao i lik Rosie, hendikepirane osobe koja je izvor humora u seriji. Isto tako, Emma Thompson, Oskarovka koja ovdje glumi Vivienne „Viv“ Rook, mješavinu Trumpa, Therese May i Borisa Johnsona u raznim mogućim smislima, doista doprinosi ulozi bezosjećajnog tiranina (tiraninke), koja radi samo za personalne ciljeve. Kao medijator tu stoji etički dvostrani Stephen Lyons, koga glumi izvrsni Rory Kinnear, sa svojim moralnim pozitivnostima i manama koje su jako značajne ne samo za porodicu, nego i društvo uopće.


Teško je odabrati glavnu ulogu u ovoj seriji, ali ja personalno mislim da se ta uloga može rasporediti na tri osobe; Viv Rook (kao okvir serije), Stephen (kao vođa svoje grane familije i kao jedan od likova koji doslovno mijenja svoju ličnost) i Daniel (do četvrte epizode racionalni i moralni centar familije) Lyons. Edith i ostali likovi, kao što su Muriel, Viktor i Bethany, ne dobijaju toliko na vremenu, iako je Edith značajnija od svih spomenutih poslije nje i definitivno bi se trebala računati kao glavni lik, pogotovo nakon Danielove smrti, gdje ona, na kraju, postaje racionalni centar familije ali i našeg vidika.


Tu vidimo i komparacije sa ostalim ličnostima iz fiktivnog i realnog svijeta. Ne spominjujući već poznate lidere koji služe kao inspiracija Viv Rook, njena neformalnost, ironično, mene donekle i podsjeća na formalnost Gustava Fringa iz serije „Breaking Bad“; obje su korporativci koji koriste nasmijanu masku da prekriju njihova zlodjela, gdje je jedina razlika između ta dva lika način korištenja jezika u komunikaciji i neki maniri. Daniel i Viktor mene personalno podsjećaju na Isusa iz Nazareta, koji gledaju preko stakla šarade koju im predstavljaju nepravedni zakoni i fokusna tačka društva. Stephen predstavlja pojedinca primoranog da radi zlo, ali isto tako odabire zlo kao način osvete protiv Viktora (kojeg krivi za Danielovu smrt), doslovno prodajući samog sebe, kao Juda. Judu viđamo i u Ralphu, Danielovom bivšem mužu, u drugoj epizodi, gdje prijavljuje Viktora HO-u. Muriel mene podsjeća na lika iz knjige „Životinjska farma“ Georgea Orwella; Benjamina, kao neko ko preživljava sve ali nema toliki utjecaj na život porodice. Bethany, sa druge strane, bi bila Benjamin ali sa korisnom svrhom, pogotovo naprema Edith.


To su sve, naravno, moja zapažanja i mišljenja. Svaki lik ima barem jednu malu poveznicu sa nekim drugim likom, ali se nekada može smatrati novom verzijom već spomenutog lika. Ti likovi nisu ni monotoni niti su jednostavni; svi likovi, pogotovo Edith i Stephen, su kompleksni likovi koji ne mogu biti potpuno svrstani u puzzle „dobrote i strahote“. Čak ni Vivienne Rook nije na početku loša, oportunistička zvijer kakva jeste; prije njenog famoznog odgovora na TV-u, prikazana je kao žena koja pokušava sačuvati ugled.


Ta kompleksnost je jako interesantna. Takvi likovi, kao centar priče, definitivno nas zadržavaju u toj priči. Kao i instance humora koje ovu seriju čine donekle i zanimljivom, bez konstantnog prikazivanja horora, tuge i depresije. Zajedno sa likovima, kinematografija i grafika definitivno utječu na doživljaj. Bez tog filmskog načina snimanja, a i bez muzike (te čak i pravih pjesama korištenih u seriji, kao što je britanski pub bećarac „Tubthumper“ od benda „Chumbawamba“), koja dodatno doprinosi težini i intenzitetu pojedinih scena, ova serija bi se činila kao još jedan politički-motivisan sketch (što i jeste, u jednom smislu). Svaki detalj, sve izrađeno do temelja, vezano za politički-neutralnu sredinu ove serije, što su likovi, muzika i scenarij, pakira ovu seriju u jednu vizuelno-kontekstualno-soničnu šaku koja udara gledatelja u lice sa ogromnom snagom.


Serija spominje razne stvari; od FES („Flat Earth Society“) do Trumpa i Pencea, sve relevantno u 2019.g. i sve šta bi moglo biti relevantno i 5, odnosno 15, godina kasnije. Serija spominje razne moguće događaje u budućnosti, od građenja otoka u Južnom kineskom moru te bombardiranja tog otoka od strane SAD-a, od (jako, sto-posto moguće!) smrti Elisabeth II do pobjede fiktivne, neofašističke „Četverozvjezdane stranke“ sa Viv Rook na čelu (kandidat koji do 2025.g. nije znao šta su izvozne tarife!), i od mnogih „ludih“ do „najluđih“ stvari koje se dešavaju u budućnosti, ali koje su za sada samo pretpostavke.


Počevši od socijalnih odnosa, meni je zanimljiva činjenica da je homoseksualizam ovdje prikazan kao normalna stvar (gledajući odnose Daniela i Ralpha, te na kraju, Daniela i Viktora), te su ta dva para prikazana kao normalni parovi, a ne isticanje stereotipa (kao što smo imali u „Will i Grace“). To, iako je homoseksualizam glavni razlog Viktorovog izbjeglištva. Isto tako, viđamo i odnose Rosie, sestre braće Lyons sa „spina bifida“, sa društvom, gdje Rosie skoro pa i ignoriše svoje stanje (iako u trećoj epizodi statira, na sahrani oca, da ju je možda zbog toga otac ostavio). Isto tako, brak Stephena i Celeste, kavkazoidne i negroidne osobe, nije spomenut kao isključivo brak između dvije rase, nego dvije koje (ne) vjeruju jedno drugome. Jedini spomen rasizma (odnosno konzervativizma) u seriji (isključivo prvoj epizodi) bi možda bio šaljivi komentar matrijarha porodice, Muriel, o praunuku Lincolnu (sa očeve strane Kinez iz Beijinga) nakon nuklearnog napada SAD-a na Hong Sha Dao, ako isključimo prvobitnu reakciju Stephena i Celeste na Bethanyjen odabir života kao „trans-biće“ (jer popuštaju u istoj epizodi zbog straha od nuklearnog napada). Taj aspekt nam govori o normaliziranim odnosima kolektiva uopće na Zapadu.


Doduše, već sa Viktorom imamo dva scenarija; izbjeglištvo i rat u Ukrajini. Ukrajina, kao zemlja koja je „de facto“ zapadni satelit protiv Rusije, pretvorena je u ruski satelit poslije rata koji se desio nekada poslije 2019. Znajući trenutačno stanje zamrznutog konflikta, ne znam da li će eskalirati u te tri godine u kojima je Ukrajina, navodno, već okupirana od strane Rusije, a definitivno su male šanse za to kada shvatimo da se frontovi odavno i nisu pomaknuli, osim manjih linija. Doduše, izbjeglištvo iz Donbasa te sa Krima, pogotovo etničkih Ukrajinaca i Tatara (prvenstveno u Ukrajini), te negativan odnos prema homoseksualnosti u istočno-evropskim državama jesu prisutni, i ne mislim da će se takvo stanje poboljšati još brzo.


Izbor Viv Rook za Premijerku UK je, po meni, donekle i moguć; kao što su građani SAD-a te UK-a izabrali Trumpa i Johnsona (njene inspiracije) za Predsjednika i Premijera tih država, moguće je i da bi još jedna scena sa nekom zapadnom državom (Francuska i Marine Le Pen), u kojoj populistički nacionalisti dobijaju glas i poziciju u vladi neke države, bila realna. Viv Rook spominje i ovaj komentar „Oni bi me ubili“, odnoseći se na finansiranje tih populista od strane raznih korporacija i banki; sve donekle i viđeno u Trumpu, te Borisu Johnsonu. Pored nepromišljenih komentara i nekog „dokaza“ nesensitivnosti i realnosti, Viv Rook isto tako ne zna debatirati, očigledno u drugoj epizodi, gdje ona dobija glas publike demonstrirajući neki izraz „zaštite tradicije“, iako je nevezano za debatu i iako nije nikada imala jasna ekonomska stajališta, ne znajući ni šta su izvozne tarife. Takvi političari su, nažalost, česti danas.


Isto tako, neke stvari su debatibilne; to sa Viv Rook i doslovnim osnivanjem koncentracionih logora za političke protivnike u prvoj godini premijerstva. Smatram da nijedan vođa, ma koliko bio iracionalan ili ne, ne bi otvarao koncentracione logore protiv svojih protivnika, jer bi ti logori bili lako otkriveni u ovom tehnološkom dobu. Doduše, sve jeste moguće. Trumpova administracija već vodi sabirne centre za familije porijeklom iz Meksika, razdvojene po generacijskom i dobnom ključu, gdje djeca žive u lošim uslovima. Republikanska stranka u SAD-u već podržava suludne pozicije i, sa prstohvatom motivacije, situacija sa Viv Rook bi se mogla desiti i u SAD-u. Doduše, većina tih sadašnjih populističkih, nacionalističkih vladara su već članovi neke ustanovljene stranke (Trump kao Republikanac, Johnson kao Konzervativac; Le Pen je naslijedila vladavinu stranke od svog oca, stranke u akciji još od 1972.g.!), te možemo reći da bi novi populista, odnosno nacionalista, kao vladar, trebao pripasti nekoj već ustanovljenoj desničarskoj stranci, te ne bi formirao novu. Ako išta, iskoristio bi nešto od toga kao slogan (četiri zvjezdice naspram „Make America Great Again“). Gašenje BBC-a u zadnjoj epizodi je isto tako nešto što bi moglo nastati kao posljedica dolaska diktatorijalnog populiste na vlast; ukidanje svega šta bi osvijestilo narod.


Od ostalih političkih slučajeva, ne bih mogao reći da su sigurni. U četvrtoj epizodi, migrantski brodovi koji idu naprema UK jesu mogućnost. Donekle su i realnost, ako ćemo biti iskreni. Doduše, članci na vijestima o SAD i napuštanju UN-a (što se čini besmislenim, jer SAD najviše i doprinosi UN-u), bankrotu Mađarske (od ostalih država, kao što su Grčka), već spomenuta Grčka napušta Eurozonu (mogućnost bude li se desila još jedna bankovna kriza, što zasad nije toliko na vidiku), a i protesti u Italiji i Španiji (revolucija). Smrt Angele Merkel u prvoj epizodi je donekle i nerealna za razliku od smrti Kraljice Commonwealtha, a i osim spomena smrti Elisabeth II, njen sin, Charles, nije ni spomenut u idućim epizodama. Od ostalih mogućnosti, Trump i nuklearni rat sa Kinom bi bio nemoguć bude li on izabran (znajući mišljenje većine populacije SAD-a o njemu, isto tako je upitan njegov drugi termin kao američki Predsjednik), kao i pretpostavka da će ga naslijediti Potpredsjednik Mike Pence. Izgradnja otoka u Južnom kineskom moru je debatibilna, jer u periodu od današnje godine do 2025.g., ne možemo znati da li je konstrukcija jednog takvog projekta, zajedno sa naseljavanjem više od 20.000 ljudi (!) na tu lokaciju, moguća. Naravno, mnoge stvari ostaju neobjašnjene, kao što su razlozi izostanka SAD-a iz UN-a (možda volja Republikanaca, ali definitivno postoji jedan službeni razlog). Isto tako, moć britanskih sankcija protiv SAD-a je upitna, jer je UK, naspram SAD-a, samo osrednje jaka država u raznim smislima.


I pad banki, te recesija, su mogući, ali bismo trebali znati o odvijanju tog procesa. Skoro sve ostaje polovno objašnjeno što se tiče politike, osim, naravno, put Viv Rook do vladavine UK-a.


Sa tehnološke strane, doduše, mi definitivno viđamo nešto što bi se stvarno moglo desiti na Zapadu u idućih 15 godina. Od vokalnog pristupa Internetu i personalnim informacijama ljudi (Señor), do pretvaranja ljudi u polu-kiborge (kao što je Bethany), sve je moguće, i tu se slažem sa raznim stvarima. UI, koja zamjenjuje ljude na raznim poslovima (od kuhara, kao što je Rosie, do računovođa, kao što je Celeste), će definitivno imati utjecaj na ljude i njihovo zaposlenje. McDonalds je već uveo funkciju elektronske samo-posluge, pa je Rosiein posao definitivno u propasti. Mnoge beskorisne stvari su isto tako i u pripremi, kao što su „sex-robot“ i „face-filter-maske“ iz prve epizode. Doduše, i to predstavlja problem. Edith, u zadnjoj epizodi, pri kraju serije, a i svog biološkog života, iskazuje mišljenje da je ljudska svijest više od informacija, te da ne vjeruje da će se njena svijest prebaciti na „oblak“; tu to pitanje ostaje polu-odgovoreno. Mi smo već vidjeli Bethany kao svjestan hologram (poslije mukotrpnih implanata), doslovno u sceni prije toga, pa zašto ne i Edith?


Naravno, tu imamo razna pitanja bez ikakvih odgovora. Bez ikakvog konteksta u seriji. Jedini nam je kontekst sadašnjica i realnost. Mislim da je to i bila poenta serije. Nedovršenost koja nama pruža priliku da odgovorimo na pitanje. Ali se sve opet osjeća nedovršenim i kao nešto što vapi za kontekstom i proširenjem, pogotovo politički dio. To je i dobra stvar, jer se to odnosi na našu ulogu, ne samo u ovom fiktivnom prikazu skore realnosti, nego i stvarnosti onoga šta dolazi.


Od socijalnih i kulturnih dijelova, razne stvari, kao što su stariji crtići, društvena opijanja i pjesma „Tubthumper“ još ne gube relevantnost u 2025. godini. Iskreno, nikada i neće. Nisu ni bili glavni fokus serije, ali i to govori o umjetnosti i socijalnim običajima u budućnosti. Na Zapadu. Sve u svemu, ovo su samo pretpostavke bazirane na sadašnjosti. Iako nekada neke stvari idu u ekstreme, mislim da bi se mnoge stvari od navedenih (te spomenutih u seriji) mogle desiti.


ZAKLJUČAK


Serija koja spominje, komentariše te kritikuje razne stvari, od društva i ekonomije do politike, obuhvaćajući svaki mogući spektar naše sadašnjosti i, znajući šta se sada dešava, pokušava prilagoditi budućnosti u najrealniji mogući način, je serija koja mora biti gledana.


Ovakva serija je jedna od rijetkih koji kritikuje sve i sve stavlja u budućnost. Isto tako, ova serija, svojim kinematskim osobinama i scenarijom Russella T. Daviesa nas budi u raznim smislima. Ona šokira, konzumira i ispljuje čovjeka; rasplače ga, ali ga i nasmije; uvuče ga u sebe, ali ga i probudi iz transa u kojem se nalazi u stvarnom svijetu. Sa svakim mogućim dijelom same sebe (gluma, muzika, uređivanje, scenarij, pisanje), ona doprinosi već spomenutoj ruci moći, koja udara gledatelja, ali ga i u isto vrijeme šamara.


Naravno, ne i bez nekih mana, koje se nekada čine i neprimjetnim, ali su značajne. Daju nam i priliku da i mi odgovorimo na ovo pitanje, postavljajući razna pitanja usput. Nekada su neke stvari i nelogične, ali, gledajući sadašnjost u stvarnom svijetu, razne stvari su moguće.

O ozbiljno mislim da svako treba pogledati ovu seriju, pa se osvrnuti na sadašnjost poslije tih šest sati. Treba se upitati: da li mu treba nova Vivienne Rook da mu uništi karijeru? Šta će biti od njega i njegove porodice? Šta će biti sa svijetom i da li ima ikakav utjecaj na njegovu budućnost?

Personalno bih volio da postoji duža serija koja bi obrađivala istu temu, ali kroz sezone. Isto tako bih volio i skandiranje „Lock her up!“ na protestima protiv Viv Rook. Ali, na nama, kao ljudskim bićima, je da do toga dođemo i da to ostvarimo, te su na nama svi izbori koji možda odvedu ili ne odvedu do svega opisanog u ovoj seriji.


Uostalom, želim preporučiti ovu seriju svakoj osobi koja se imalo interesuje za svijet i njegovo stanje. Jeste da nekada stvari dovodi u ekstreme, ali, ako ovo sada nije ekstremno stanje svijeta, šta jeste?

*Tekst je nastao u sklopu DigLit radionica medijske pismenosti u Američkom kutku Mostar.

Radio Študent civilizacijski je doseg - Potpiši peticiju podrške
Radio Študent civilizacijski je doseg - Potpiši peticiju podrške
RG97: Arhitektura beskonačnosti + Muzika pandemije 2020 + Pasivna agresija 42
RG97: Arhitektura beskonačnosti + Muzika pandemije 2020 + Pasivna agresija 42
162: Post-izborni Mostar: Husein Oručević (2/2) + Onomatobleja 130
162: Post-izborni Mostar: Husein Oručević (2/2) + Onomatobleja 130
Gdje je moje smeće? - Mapa 'Uborak na našim ulicama': Divlje deponije u Mostaru
Gdje je moje smeće? - Mapa 'Uborak na našim ulicama': Divlje deponije u Mostaru
RG96: Budućnost novca + Smijanje na tri jezika: Branko Krsmanović
RG96: Budućnost novca + Smijanje na tri jezika: Branko Krsmanović
'Blizina svega' (Ante Zlatko Stolica): Sposobnost promatranja
'Blizina svega' (Ante Zlatko Stolica): Sposobnost promatranja
Publikacija 'Rad i pandemija' Radničke solidarnosti iz Banjaluke i Fronta slobode iz Tuzle
Rad, pandemija i trka za imunitet (Damir Arsenijević)
Social Dilemma / Partizansko spomen groblje u Mostaru / VakcinABC
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
Svet je svakako trenutno u oseci ideja i energije, pa su formalne i institucionalizovane kulturne politike manje više parkirane na slepim...
Fond solidarnosti: Aleksandar Popović, Nezavisna kulturna scena Srbije, Beograd (Intervju)
RADIO ALERT: COVID-19, Bliski istok, Nagorno-Karabah / KOMEDIJA SA STAVOM: Nesha Bridges
RG82: COVID-19 na Bliskom istoku / Nesha Bridges
Osnovni cilj aplikacije je potaknuti učenike na fizičku aktivnost koristeći online aplikacije, a gdje će nastavnik imati uvid u fizičku akti
Život u vrijeme zaraze: Održavaj fizičku aktivnost uz pomoć aplikacije Rolla!
(post)COVIDARIUM-1984 predavanje na temu COVID-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata održat će Semir Behram 1. 10. s početkom u 19 h na...
Semir Behram: Covid-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata
Kako smo prelazili mostove u doba pandemije
Kako smo prelazili mostove u doba pandemije
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
'Doziva' (Azra Aksoj)
'Doziva' (Azra Aksoj)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com