• AbrašRadio

Terminator protiv Avatara: Bilješke o akceleracionizmu (Mark Fisher)


Politički intelektualci, zašto naginjete ka proletarijatu? U saosjećanju za šta? Shvaćam da bi vas proleter mrzio, vi nemate mržnje jer ste buržoazija, privilegirani glatkokošci, ali i zato što se ne usuđujete reći ono jedino bitno, da se može uživati u gutanju govana kapitala, njegovih materijala, njegovih metalnih rešetaka, polistirena, njegovih knjiga, njegovih pašteta od kobasica, gutanju tona toga, dok ne pukneš - i zato što, umjesto da kažete tako, a što se također dešava u željama onih koji rade svojim rukama, guzicama i glavama, ah, vi postajete vođe ljudi, kao kakav vođa svodnika, naginjete se naprijed i otkrivate tajnu: ah, ali to je alijenacija, nije lijepo, držite se, mi ćemo vas spasiti od toga, radit ćemo da vas oslobodimo od ove opake sklonosti robovanju, mi ćemo vam dati dostojanstvo. I na ovaj način vi se postavljate na najpodliju stranu, moralističku stranu, na kojoj želite da naše kapitalističke želje budu potpuno ignorirane, dovedene u zastoj, vi ste kao svećenici s grešnicima, naši pokorni intenziteti vas plaše, morate si reći: koliko li moraju patiti da bi to izdržavali! I naravno da se patimo, mi kapitalizirani, ali to ne znači da ne uživamo, niti da nam se to što mislite da nam možete ponuditi kao lijek - a za šta? - ne gadi, čak štaviše. Mi preziremo terapeutiku i njen vazelin, mi preferiramo puknuti pod kvantitativnim ekscesima koje vi sudite kao najgluplje. A ne čekajte ni da se naša spontanost uzdigne u revolt.

U uvodu svog prevoda Lyotardove Libidinalne ekonomije iz 1993. godine Iain Hamilton Grant referira se na stanovitu ‘zrelost savremene mudrosti’. Prema ovoj 'zrelosti', Grant primjećuje, Économie Libidinale je bila “minorna i kratkovječna eksplozija pomalo naivnog anti-filozofskog ekspresionizma, estetizirajući trend mamuran od obnovljenog interesa za Nietzschea kasnih 1960-ih.“ Grant grupira Lyotardovu knjigu s tri druge: Anti-Edipom Deleuzea i Guatarrija, Speculum: O Drugoj ženi Luce Irigay i Baudrillardovom Simbolička razmjena i smrt. “Općenito, Libidinalna ekonomija je privukla malo kritičke reakcije“, Grant nastavlja, “izuzev što je Lyotard napisavši je izgubio mnoge prijatelje marksiste. Zaista, uz nekoliko iznimki, samo se još sam Lyotard povremeno referira na ovu knjigu, sipajući dodatni prijezir po njoj, nazivajući je svojom 'zlom knjigom, knjigom koju svako ko piše i misli ima iskušenje napisati’ “. Tako je ostalo do Ustrajnosti negativnog Bena Noysa u kojoj su Libidinalna ekonomija i Anti-Edip pozicionirani u ono što Noys imenuje ‘akceleracionističkim’ momentom. Par citata iz ova dva teksta neposredno daju okus akceleracionističkog poteza.

Iz Anti-Edipa:

Ali koji je put revolucionaran? Postoji li takav? - Povući se sa svjetskog tržišta, kao što Samir Amin savjetuje činiti zemljama trećeg svijeta, u interesantnoj obnovi fašističkog ‘ekonomskog rješenja’? Ili bi to mogao biti put u suprotnom pravcu? Ići još dalje, to jest, uz kretanje tržišta, dekodiranja i deteritorijalizacije? Jer možda tokovi iz gledišta teorije i prakse krajnjeg šizofrenog karaktera još uvijek nisu deteritorijalizirani i dekodirani dovoljno. Ne povlačiti se iz procesa, nego ići dalje, ‘ubrzati proces’, kako je Nietzsche rekao: po ovom pitanju, istina je da još nismo vidjeli ništa.

I iz Libidinalne ekonomije - pasus koji se pamti, bar po svojoj zloglasnosti:

‘Nezaposleni Englezi nisu morali postati radnici da bi preživjeli, oni su - držite se čvrsto i pljujte me - uživali u histeričnoj, mazohističkoj, o kakvoj god iscrpljenosti se radilo, viseći po rudnicima, po ljevaonicama, u fabrikama, u paklu, uživali su, uživali su u ludoj destrukciji svog organskog tijela koje im zbilja jeste bilo nametnuto, uživali su u raspadanju svog ličnog identiteta, identiteta koji im je konstruirala seljačka tradicija, uživali su u rastakanju svojih porodica i sela, uživali su u novoj monstruoznoj anonimnosti predgrađa i pubova ujutro i navečer.’

Svakako da Lyotarda jesu pljuvali. Ali u čemu je navodna skandalozna priroda ovog pasusa? Neka podignu ruke oni koji bi se odrekli svojih anonimnih predgrađa i pubova i vratili se organskom blatu seljaštva. Neka podignu ruke, tačnije, svi oni koji se stvarno žele vratiti u pretkapitalističke teritorijalnosti porodice i sela. Ruke gore, nadalje, svi oni koji stvarno vjeruju da su želje za ponovnim uspostavljenjem organske cjelovitosti izvanjske kulturi kasnog kapitalizma, prije nego da su potpuno inkorporirane komponente kapitalističke libidinalne infrastrukture. Sam Hollywood nam govori da smo, iako možda izgledamo kao uvijek budni tehno-ovisnici navučeni na kiberprostor, iznutra, u svojim pravim jastvima, primitivci organski povezani sa majkom/planetom, žrtve vojno-industrijskog kompleksa. Avatar Jamesa Camerona značajan je jer ističe poricanje konstitutivno za subjektivitet kasnog kapitalizma, čak i kad pokazuje kako to poricanje biva potkopano. Možemo igrati suštinske primitivce tek putem kinematične proto-VR tehnologije čije samo postojanje pretpostavlja uništenje Pandorine organske idile.

A ako ne postoji želja za povratkom, osim kao jeftini holivudski izlet u nesreću drugih ljudi - ako, kako tvrdi Lyotard, ne postoje primitivna društva (da, ‘Terminator je tu bio od početka, distribuirao je mikročipove kako bi ubrzao svoj dolazak’), zar nije onda jedini smjer - naprijed? Kroz govna kapitala, njegove metalne rešetke, njegov polistiren, njegove knjige, njegove paštete od kobasica, njegov matriks kibernetičkog prostora?

Želim reći tri stvari:

  1. Svako je akceleracionist

  2. Akceleracionizam se nikad nije desio

  3. Marksizam nije ništa ako nije akceleracionistički.

Od tekstova iz 1970-ih koje Grant spominje u svom rezimeu, Libidinalna ekonomija bila je na neki način krucijalna poveznica s kibernetičkom teorijom u Velikoj Britaniji 1990-ih. Nije samo sadržaj, nego neumjeren ton Libidinalne ekonomije taj koji je od značaja. Ovdje se možemo prisjetiti Žižekovih opaski na Nietzschea: na nivou sadržaja Nietzscheova filozofija je sad naročito prilagodljiva, ali je stil, uvreda, to čemu ne možemo zamisliti savremeni ekvivalent, barem ne onaj o kojem se s divljenjem raspravlja u akademskim krugovima. I Iain Grant i Ben Noys prate samog Lyotarda pri opisivanju Libidinalne ekonomije kao djela afirmacije, no, prije slično Nietzscheovim tekstovima, Libidinalna ekonomija svoje afirmacije uporno odgađa, baveći se većim dijelom teksta nizom (prividno usputnih) mržnji. Dok je Anti-Edip po mnogo čemu tekst kasnih 60-ih, Libidinalna ekonomija anticipira punk 70-ih i izvlači 60-e koje punk retrospektivno projicira. Ne tako duboko ispod Lyotardovog ‘željom opijenog da’ leži ne mržnje, bijesa i frustracije: Nema zadovoljstva, nema zabave, nema budućnosti. Ovo su resursi negativiteta s kojima, vjerujem, ljevica mora ponovno uspostaviti kontakt. No sad je nužno obrnuti deleuzoguatarrijanski/libidinalno ekonomski naglasak na politiku kao na sredstvo veće libidinalne intenzifikacije: u pitanju je prije instrumentaliziranje libida za političke svrhe.

Ako je Libidinalna ekonomija bila odbačena, mada češće ignorirana, teorijski momenat 90-ih, kojem je Grantov vlastiti prevod doprinio, prošao je još gore. Unatoč njegovoj trenutnoj reputaciji osnivača spekulativnog realizma, Grantovi zapaljivi tekstovi 90-ih - uzvišene kiborške operacije šivanja Blade Runnera u Kanta, Marxa i Freuda - nipošto nisu nestale iz cirkulacije. Rad nekadašnjeg Grantovog mentora Nicka Landa čak ni ne povlači podrugljiv komentar Kao Libidinalna ekonomija, njegov rad je također privukao malo kritičke reakcije - a Land u najboljem slučaju nije ni imao marksističkih prijatelja za izgubiti. Mržnja prema akademskoj ljevici bila je ustvari jedan od libidinalnih motora Landovog rada. U ‘Mašinskoj želji’ Land piše:

‘Mašinska revolucija mora stoga ići u pravcu suprotnom od socijalističke regulacije, gurajući prema sve neinhibiranijoj marketizaciji procesa koji ruše društveno polje, ‘još dalje’ s ‘kretanjem tržišta, dekodiranja, deteritorijalizacije’, ‘nikad se ne može ići dovoljno daleko u pravcu deteritorijalizacije: niste još ništa vidjeli. (Fanged Noumena, 341-342; umetnuti citati iz Deleuze i Guattari, Anti-Oedipus, 239, 321)

Land je bio naš Niezsche - s istim izazivanjem tzv. progresivnih tendencija, s istim bizarnim spojem reakcionarnog i futurističkog i sa stilom pisanja koji obnavlja aforizme 19. stoljeća u ono što je Kodwo Eshun nazvao 'tekst brzinom uzorka‘. Brzina - u apstraktnom i kemijskom smislu - je ovdje bila ključna: telegrafske tech-punk provokacije umjesto upadljivi(ji)h kogitacija tolikog post-strukturalističkog kontinentalizma s implikacijama da je u mučnijem i težem pisanju nužno i više mišljenja.


Što god bile zasluge ostalih Landovih teoretskih provokacija (a predložit ću neke njihove ozbiljne probleme u nastavku), Landovi prijezirni napadi na akademsku ljevicu - ili poburžujeno, državom potpomognuto gunđanje koje sebe često naziva akademskim marksizmom - ostaju prodorni. Nepisano pravilo ovih karijerističkih prevaranata jest da niko ozbiljno ne očekuje da se ikad desi ikakva renuncijacija buržoaskog subjektiviteta. Dodaj mi Merlo, imam čitavu karijeru trzave kritike kroz koju moram proći. Tako svjedočimo nemilosrdnoj zaštiti malograđanskih interesa obučenoj u politiku. Radovi o antagonizmu, a poslije toga svi u pub. Umjesto toga, Land je iskreno - do tačke psihoze i samoizazvane šizofrenije - uzeo spinozističko-ničeansko-marksističku zabranu da se shvati ozbiljno teorija koja ostaje na nivou predstavljanja.

O čemu je onda Landova filozofija?


Ukratko: Mašinska želja Deleuzea i Guatarrija bespoštedno ogoljena od sveg bergsonijanskog vitalizma, učinjena unatrag-kompatibilnom s Freudovim nagonom smrti i Schopenahauerovom Voljom. Hegelijansko-marksistički motor historije tako je transplantiran u pulsirajući nihilizam: idiotska autonomna Volja više ne cirkulira idiotski u mjestu nego biva unaprijeđena u nagon i vođena kvazi-teleološkim privlačenjem umjetne inteligencije koja zemaljsku historiju vuče preko niza intenzivnih pragova koji nemaju eshatološku tačku konzumacije i koji dosežu empirijski raskid tek kontingentno kad i ako njihov materijalni supstrat dogori. Ovo je hegelijansko-marksistički historijski materijalizam naopako: kapital neće u konačnici biti demaskiran kao eksploatirana moć rada, prije je da su ljudi marionete Kapitala, njihovi identiteti i samorazumijevanja su simulacije koje mogu i koje u konačnici hoće biti sastrugane.


Još dva citata uspostavljaju narativ:

‘Planetarni Komercijum u nastajanju razbija Sveto Rimsko Carstvo, Napoleonski Kontinentalni Sistem, Drugi i Treći Reich, Sovjetsku Internacionalu, pojačavajući svjetski nered kroz faze sažimanja. Deregulacija i država utrkuju se u naoružavanju ka kiberprostoru’ (Meltdown, Fanged Noumena)
‘Stvar prestaje biti to kako mislimo o tehnici, ako ništa zbog toga što tehnika sve više misli o samoj sebi. Možda je ostalo još par decenija dok umjetna inteligencija ne pređe horizont onih bioloških, ali je krajnje sujevjerno zamišljati da će se ljudska vladavina zemaljskom kulturom nastaviti bilježiti stoljećima, a još manje nekom metafizičkom trajnošću. Pravi put razmišljanja više nije kroz produbljivanje ljudske kognicije, nego prije kroz kognitivno postajanje ne-ljudskim, kroz kognitivnu migraciju van u planetarni tehnosenzorni rezervoar u nastajanju, u 'dehumanizirane krajolike... ispražnjene prostore' gdje će ljudska kultura biti rastvorena. (Circuitries, Fanged Noumena)

Ovo je - prilično namjerno - teorija kao cyberpunk fikcija: deleuzoguattarijanski koncept kapitalizma kao virtualne neimenjive Stvari koja progoni sve prethodne formacije, plombiran na vremenski iskrivljujuće filmove Terminatora: 'to što čovječanstvu izgleda kao historija kapitalizma je invazija iz budućnosti, vještački inteligentan prostor koji se mora u potpunosti sastaviti od resursa svog neprijatelja', kako stoji u 'Mašinskoj želji' (Fanged Noumena 338). Kapital kao nagon megasmrti kao Terminator: ono s čime se ne može pogađati, koje se ne može urazumiti, koje ne pokazuje milost, kajanje ili strah i koje apsolutno nikada neće stati’. Landovo piratstvo Terminatora, Blade Runnera i Predatora filmova učinilo je njegove tekstove dijelom konvergentne tendencije - akceleracionističke kibernetičke kulture u kojoj digitalna zvučna produkcija otkriva neljudsku budućnost u kojoj treba uživati, prije nego se gnušati nad njom. Landova mašinistička teorija-poezija pratila je digitalne intenzitete junglea, techna i doomcorea 90-ih koji su semplirali zvukove iz istih filmskih izvora i koji su također anticipirali ‘neminovno ljudsko izumiranje koje postaje dostupno kao plesni podij’ (Fanged Noumena, 398)

Kakve ovo veze ima s ljevicom? Prije svega, Land je vrsta protivnika kakav ljevici treba. Ako se Landov kiberfuturizam čini dotrajao, to je samo u smislu u kojem su dotrajali jungle i techno - ne zato što su nadmašeni od strane novih futurizama nego stoga što se sama budućnost podredila retrospekciji. Prava bliska budućnost nije bila Kapital koji skida svoju masku od lateksa i ispod nje otkriva mašinističku mrtvačku glavu; desilo se upravo suprotno: Nova iskrenost, Apple kompjuteri reklamirani kičastim sladunjavim popom. Ova nemogućnost da se predvide razmjeri u kojima će pastiš, rekapitulacija i hiper-edipalizirani neurotični individualizam postati dominantne kulturne tendencije nije kontingentna greška; ona ukazuje na temeljnu pogrešnu procjenu dinamike kapitalizma. No, to ne legitimira povratak ka perima i napudranim perikama buržoaske revolucije 18. stoljeća ili ka beskrajnim ponovnim izvođenjima logika propasti maja '68., ni jedno ni drugo nema nikakvu vrijednost za politički i libidinalni teren na kakav smo trenutno postavljeni.

Iako Landov kibergotički remiks Deleuzea i Guatarrija po mnogo čemu jeste superioran spram originala, njegova devijacija od njihovog razumijevanja kapitalizma je fatalna. Land kapitalizam urušava u to što Deleuze i Guatarri nazivaju šizofrenijom, gubeći tako ključni uvid u način na koji kapitalizam putem simultanih procesa deteritorijalizacije i kompenzatorne reteritorijalizacije operira. Ljudsko lice Kapitala nije nešto što se s vremenom može ostaviti po strani, neobvezna komponenta ili čahura-ovojnica koje se u konačnici može riješiti. Apstraktni procesi dekodiranja koje kapitalizam pokreće moraju biti zauzdani improviziranim arhaizmima kako kapitalizam ne bi prestao biti kapitalizam. Slično tome, tržišta mogu i ne moraju biti samoorganizirajuća premreženja kakva su opisali Fernando Braudel ili Manuel DeLanda, ali to što jeste sigurno je da kapitalizam podređen kvazimonopolima poput Microsofta ili Wal-Marta jest anti-tržište. Bill Gates obećava biznis brzine misli, ali to što kapitalizam ispostavlja je misao brzinom biznisa. Simulacija inovacije i novine koja maskira inerciju i zastoj.


Upravo iz ovih razloga akceleracionizam može funkcionirati kao anti-kapitalistička strategija - ne kao jedina takva (druge anti-kapitalističke strategije navodno jesu dostupne), ali kao strategija koja mora biti dio bilo kojeg političkog programa koji sebe naziva marksističkim. Činjenica da kapitalizam tendira ka stagflaciji, da je rast po mnogo čemu iluzoran, dodatni je razlog što akceleracionizam može funkcionirati na način koji je Alex Williams okarakterizirao kao 'teroristički'. Ovdje nije riječ o vrsti intenziviranja eksploatacije kakvu bi refleksni socijalistički humanizam mogao zamisliti prizove li se bauk akceleracionizma. Kako Lyotard sugerira, ljevica koja se prepušta moralnoj kritici kapitalizma beznadna je izdaja anti-identitarnog futurizma koji marksizam mora zastupati ako želi značiti nešto. Ono što nam treba, kako tvrdi Frederic Jameson - autor knjige 'Wal-Mart kao utopija' - nije novi potez onkraj dobra i zla, a to, Jameson tvrdi, stoji već ni manje ni više nego u samom Komunističkom manifestu. 'Manifest', Jameson piše, 'predlaže posmatranje kapitalizma kao istovremeno najproduktivnijeg i najdestruktivnijeg historijskog momenta i postavlja imperativ istovremenog mišljenja o Dobru i Zlu kao nerazdvojivih i nerazrješivih dimenzija istog vremenskog prezenta. Ovo je stoga produktivniji način transcendiranja Dobra i Zla od cinizma i bezakonja koje toliki čitatelji pripisuju ničeanskom programu.' (Valences of Dialectics, 551) Kapitalizam je napustio budućnost jer je ne može ispuniti. No ipak, usmjerenost savremene ljevice ka knutizmu*, njena retorika otpora i opstrukcije, sudaraju se s anti/meta-narativom Kapitala da je on jedina preostala priča. Vrijeme je da se logike propalih pobuna ostave u prošlosti i da se opet krene misliti unaprijed.

*knutizam - uzaludni pokušaj poništavanja promjene (kralj Knut je pokušao narediti plimi da se povuče) (op. prev.)

Deleuze, Gilles and Felix Guattari (1984) Capitalism and Schizophrenia I: Anti-Oedipus. London: Athlone.
Jameson, Fredric. (2010), Valences of the Dialectic. London and New York: Verso
Land, Nick. (2010) Fanged Noumena: Collected Writings. Falmouth and New York: Urbanomic/ Sequence Press
Lyotard, Jean-Francois, (1993) Libidinal Economy. Bloomington: Indiana University Press.
Noys, Benjamin (2010), The Persistence of the Negative: A Critique of Contemporary Continental Theory. Edinburgh: Edinburgh University Press.

Poslušaj:

Preveo Boris Filipić, ABC protiv 123

Izvor: #accelerate, The Accelerationist Reader, Urbanomic 2016.

174: Crustalno Jasno + Tarantula Comic Store + Onomatobleja  142
174: Crustalno Jasno + Tarantula Comic Store + Onomatobleja 142
173: Vakcinacija u Mostaru + Klub knjige Ivo Andrić + Onomatobleja 141
173: Vakcinacija u Mostaru + Klub knjige Ivo Andrić + Onomatobleja 141
172: Adriatic Outdoor Adventure + Arhitekt Ivo + Onomatobleja 140
172: Adriatic Outdoor Adventure + Arhitekt Ivo + Onomatobleja 140
171: (Ne)nabavka vakcina + Rekordi bez bazena + Onomatobleja 139
171: (Ne)nabavka vakcina + Rekordi bez bazena + Onomatobleja 139
170: Mapa Uborak na našim ulicama + Časopis INSAM + Onomatobleja 138
170: Mapa Uborak na našim ulicama + Časopis INSAM + Onomatobleja 138
169: Florijan Mićković (1935-2021) + Toxic Lands - Ekologije budućnosti + Onomatobleja 137
169: Florijan Mićković (1935-2021) + Toxic Lands - Ekologije budućnosti + Onomatobleja 137
▶ EPP Radio Café: Pregled financijskih inovacija / Vladimir Ćorić
▶ Komedija sa stavom: Haris Hodžić / Omer Hodžić
RG109: Pregled financijskih tehnoloških inovacija + Haris Hodžić
Radio Geometrija 108: Kritički zabavnik, Ronald Panza / Balkan eksces, Luka Marijanović
RG108: Naša Evropa, Adam Zagajewski + Nemeček, Majkan, Paranojevi, Bolesna Štenad, Žulj
ABC protiv 123 / Boris Filipić +
Poeziju na štrikove / Anita Pajević + Pasivna agresija / Nikola Rončević
RG107: Terminator protiv Avatara + Šima Majić + Pasivna agresija 45
Radio Alert, Semir Behram / Balkan eksces, Luka Marijanović
RG106: 10 godina građanskog rata u Siriji + Šiza, KK Street Bangers, Crustalno Jasno
105. izdanje programa Radio Geometrija: Zamisli grad, Kristina Bradara / Komedija sa stavom, Omer Hodžić
RG105: Who Dares Wins, Alan Yentob + Sanjin Ćorić
104. izdanje programa Radio Geometrija: Poeziju na štrikove (Anita Pajević) + EPP Radio Cafe (Vladimir Ćorić)
RG104: Anđela Pendić + Religija dataizma
Naša Evropa (Adam Zagajewski)
Naša Evropa (Adam Zagajewski)
Terminator protiv Avatara: Bilješke o akceleracionizmu (Mark Fisher)
Terminator protiv Avatara: Bilješke o akceleracionizmu (Mark Fisher)
Adam Zagajewski: Primum vivere deinde philosophari (Intervju)
Adam Zagajewski: Primum vivere deinde philosophari (Intervju)
Hemisferalnost pjesništva Anđele Pendić
Hemisferalnost pjesništva Anđele Pendić
Quo Vadis, Aida? (Ronald Panza)
Quo Vadis, Aida? (Ronald Panza)
Manifest urbanog kanibalizma, Matteo Pasquinelli i Wietske Maas
Manifest urbanog kanibalizma, Matteo Pasquinelli i Wietske Maas

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com