• AbrašRadio

O buđenju dviju mumija: Kako su budale branile civilizaciju (Semir Behram)

Piše: Semir Behram

Foto: NY Times

Kad smo na TV-u posmatrali vješanje Saddama Husseina, gledali smo tužni završetak jedne vizije za koju smo duboko vjerovali, zavaljeni u svoje zapadne kauče sa daljinskim upravljačima u rukama, da je potpuno pogrešna. Podlegao je režim budalastog i vrlo opasnog čovjeka, to je neosporno, međutim vremenski okvir svrgavanja laži određuje vrstu dometa istine koja se nameće. Neke istine unište brak, neke laži ga spase. Neka djeca imaju sretno djetinjstvo, a neka vuku traume cijeli život. Trenutak presuđuje poput metka. Tako je i s narodima i državama, sistemima i ideologijama. Svijet je slavio.


Govorili su da dolazi nova epoha, realnost proklamovana nadolazećom dobrotom modernog doba, prožeta demokratijom i ljudskim pravima. Dobrota se nije nazirala, nova realnost jeste. Prevarili smo se, ili bolje reći - obrlatili su nas. Proklijalo je nešto drugačije, nepoznati cvjetovi; po suncu je u pupoljku, po noći trnjem proviriva pa probada. Oživile su dvije mumije koje su stotinama godina balzamovane drevnim spisima polegnute skupljale prašinu pohabanih tavana. Svijet nije ni slutio šta se iza brijega kotura.


Da li je to učinjeno namjerno ili ne, više i nije bitno. Da li se takvoj istini može vjerovati ili ne, ni ta informacija više nije vrijedna. Čovjek je pijun, a sa pijunima se igra. S jedne strane fronta bude izigran, a s druge odigran. Kada je narod pothranjen, nadolaze prijedlozi koji prizivaju savjete onostranog; kada je narod pod represijom, osveta je ono što ga vodi po konopcu apsurda. Invazijom na Irak smo upoznali dvije nijanse mrklosti: Islamsku državu i Islamsku Republiku Iran. I zaista, naše nutrine su predvidjele, dok smo mijenjali TV kanale, rađanje sasvim nove paradigme. Slutnje nisu potrefile ispod koje zagrobne ploče mumija odmotava zavoje.


Ovaj tekst će tek ugrubo spomenuti pojavu Islamske države. Treba se prisjetiti minule ekspanzije koja je u jednom momentu sa više strana prijetila da se prenese čak i na evropsko tlo. To se nije desilo. Prijetnja je samo prigušena, nije uništena. A kako stvari stoje, još je svjesno nagurana pod tepih perzijski i tepih leteći. Ko ju je sklonio u stranu? Zasigurno isti oni koji su stvorili uslove da se te poruke iskoprcaju iz zaboravljenih knjiga. Oni koji gladni nadlijeću sa željeznim tepisima iznad Perzijskog zaljeva da bi od Mezopotamije do Levanta podmirili glad za destrukcijom.


Padom arapskog socijalizma, koji je svoje temelje držao na ideji panarabizma, probudila se ideja o panislamizmu. Za one koji ne znaju, panislamizam je državotvorni sistem zasnovan na šerijatskim načelima, poznati naziv takve države je ― kalifat. Kasnije se džihadizam ubacio u igru termina i zauzeo prijašnje značenje islamizma, dok je ovaj nastavio znatno umjereniju putanju popločanu kompromisima.


Zbog čega strah od panarabizma? Zašto bi bio problem ujedinjenje svih Arapa? Ujedinjenje arapskih država na sekularnim tekovinama bi bio ekvivalent Evropskoj Uniji, samo semitskiji, i sa drugačijim folklorom. Naravno, to se nije moglo desiti, bez obzira što su tamošnji socijalisti proganjali i najmanje iskrice islamizma. Svako udruživanje arapskih zemalja je predstavljalo prijetnju po novoformirani projekat zvani Izrael.


Da budemo jasni, govorimo o vremenu kada je džihad bio potpuno zaboravljen, spominjao se tek u usmenim predajama beduinskih lidera ili kao slikovita priča za uspavljivanje tokom ninanja neposlušnog mladunčeta. Islamizam se rađao kao buntovna revolucija u krvi ugušene prve generacije Muslimanskog bratstva. Poslije je islamizam poprimao pacifističke atribute koji su ga sa vremenskim odmacima uobličavali, bio je spreman na dijalog, postajao je islamska priča za zapadnim šarmom, ili kako bi zlokobnici rekli - zapadna priča s orijentalnim soundtrackom. Svaka naredna generacija islamista je „mekšala“, postajala je sve prekrivenija sekundarnim depozitima, opuštala se od svoje prvobitnosti. Ponovo su ih arapski nacionalisti progonili, ubijali i zatvarali u tamnice. Ideja je napredovala otupljeno kroz elitističke krugove, koji su si mogli priuštiti strpljivost kao bijeg od konačne revolucije, koja bi razdrmala mlitava tjelesa visoke klase. Sve ono što su islamisti odbacivali, prihvatali su siromašni krugovi odgajajući generaciju koja će čekati karizmatičnog predvodnika. Koja ironija, koji predvodnik, kakav kalifat, kolika krv.


Šiitski ekvivalent islamizmu je homeinizam, koji je, kako je perzijska država starila, prerastao u šiitsku verziju džihadizma o čijim aspiracijama ću se pozabaviti u ostatku teksta.


Da li je zapad osjećao prijetnju od ideje udruženog arapskog organizma, pa ga je konstantno podrivao, da bi na kraju iskonstruisao cijelu priču o „Arapskom proljeću“, ne bi li se fragmentirali dijelovi tog tijela i njegove težnje? Ostaje nejasno. Istina je nepobitno sigurna. Jedini i isključivo jedini štit od eskalacije ideje panislamizma je ideja panarabizma. Naravno, ta ideja je bila istrošena i na samoj samrti. Tranzicija ka liberalizaciji društva se trebala kretati spontano, postepeno, bez ikakve naglosti i ishitrenosti. Svaka generacija bi labavila iduću. Opuštalo bi se nepovjerenje koje se imalo prema zapadu, a koje je, budimo iskreni, bilo i opravdano, zbog kolonijalnih pretenzija zapadnih sila, bez obzira što je u srce arapskog svijeta ubačeno bure baruta zvano Izrael.



Svijet panarabizma / Wikipedia

Teško je povjerovati da se nije znalo da će razbijanjem predvodnika ideje panarabizma, na zgarištima pokleknutih diktatora, procvjetati sve manje stidljiva lica džihadističkih lidera. Naprosto se moralo znati i to je ono što je neoprostivo. U Iraku je postavljena marionetska šiitska vlada, a na sjeveru je financijskim slatkišima sve više hranjen ključni kurdski saveznik. Suniti ne samo da su se osjetili zapostavljenim, nego su proživljavali sektašku represiju, njihov višedecenijski vladar je zbačen i isporučen paramiliciji Muqtade Al Sadra, koja ga je i objesila. Krenula je sve veća netrpeljivost. Abu Ghraib i Bucca Camp su sve više ličili na Manjaču i Dretelj.


Prva mumija je odmotala sav zavoj i krenula u pohod. Iz jordanskog grada Zarqa je u Irak došao čovjek imena Abu Musab. Udario je temelje neoislamističkog stremljenja. Povjerovali su da je izvodljivo sagraditi državu sa svojom intrpretacijom islama.


No, nisu samo džihadisti tadašnje Islamske države Iraka vjerovali da je moguća realizacija ideje o povratku kalifata. S istočne granice Iraka, par desetljeća nakon revolucije i svrgavanja šaha Reze Pahlavija, stvorili su se uslovi za drugu fazu revolucije ― ekspanziju. Panarabizam je bio prevelika prepreka za širenje iranskog uticaja po Bliskom istoku, no sad kad više nema Saddama Husseina, a Bashar al Assad je u bezizlaznoj situaciji i svaka pomoć mu je dobro došla, Hosni Mubarak odavno zaboravljen, a Gaddafi napravljen predmetom sprdnje; Iran suvereno gazi prema ostvarenju ciljeva koje je zacrtao Imam Homeini.

Muamer al-Gaddafi / The Zambian Observer

I druga mumija je odmotala zavoje, otključala pozlaćene kapije mauzoleja u Isfahanu, te se zaputila prema zemlji u kojoj je Kerbela. Ebu Lulu Fejruz bi bio ponosan. Mumija je sigurna da to joj i pripada. Potom, širenje svoga uticaja u Bagdadu i Damasku, a onda kolač na kraju ― borba za Jerusalem. Siguran sam da se snage Iranske Revolucionarne Garde ne zovu tek tako Ketiba al Kuds. Inače, Kuds je arapski naziv za Jerusalem. Zašto bi Iran imao pretenzije na Jerusalem?


U ovom momentu nema čvrste sunitske volje za pokušajem preotimanja Jerusalema od Izraela, a Al Aksa je treće sveto mjesto za sve muslimane. Saudijska Arabija kao najjača sunitska država je u izvrsnim odnosima sa Izraelom, ti odnosi su toliko kvalitetni da je poznata porodica prihvatila odluku Donalda Trumpa o prebacivanju ambasade Sjedinjenih Država iz Tel Aviva u Jerusalem; sasvim jasno prihvataju da Jerusalem bude glavni grad Izraela, a Palestincima savjetuju da sebi izaberu neki drugi grad.


Al Aksa je „rak rana“ svih muslimana svijeta, pa i onih sekularnih. Igrati na kartu oslobođenja Al Akse, na kartu oslobođenja Jerusalema je čist pogodak. Sam narativ satkan od emocije usmjerene prema krvavoj sestri Palestini je bon sa kojim se kupuju srca onih Sunita koji osuđuju letargiju ummeta. Ovo je jedinstvena prilika da šiitska država zauzme Al Aksu, a ako uspiju u tome, domino efektom će dobiti prisege miliona Sunita. To znači da će Iran priskrbiti legitimitet da preuzme ummet. Drugim riječima, šiitska verzija će postati zvanična verzija islama. Ovo je rijetka historijska šansa za tako nešto. Nikada ne potcjenjujte ideje ovakve vrste. Svi ratovi se vode zbog suludih mitova i ubjeđenja klimavijih od likova iz priča Hans Kristijan Andersena. Tek je krenuo pohod mumije, a zavoji kao zastave se viore od Iraka i Sirije, pa do mediteranske obale Libanona. Šiitska transverzala je već spojena.


Međutim, nešto se u svemu ovome pita i Izrael, koji je apsolutno svjestan pretenzija Islamske Republike Iran. Izrael zna da se ovakva prilika pruža jednom u hiljadu godina i da će je Iran pokušati iskoristiti. Iran već pod svojom kontrolom ima vladu u Bagdadu, što je prije manje od dvadeset godina izgledalo potpuno nemoguće. Iran pod svojim jakim uticajem ima i Libanon, preko najveće paravojne organizacije na svijetu ― Hezbollaha. Iran je svoj uticaj proširio po cijeloj Siriji, barem onim dijelovima koji su pod kontrolom snaga odanih Bašaru al Asadu, a to je više o pola zemlje. Iran je već sada na granicama Izraela.


Izrael cijele godine likvidira manje bitne Hezbollahove lidere. Prošle sedmice je jedan ubijen u svom stanu u Bejrutu. Izrael konstantno ulazi u sirijski zračni prostor i uništava objekte pod kontrolom Hezbolaha i Iranske Revolucionarne Garde, kao i šiitskih milicija koje se nalaze na sirijskoj teritoriji.


Prije par mjeseci sam pisao o važnosti Al Tanf baze koja se nalazi na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, a koja je pod kontrolom Sjedinjenih Država. Unutar kompleksa vojne baze Al Tanf se nalazi veliki izbjeglički kamp, a kada se pojavila lažna vijest o povlačenju iz Sirije američkih snaga, vojno sposobni Sirijci koji su tu prispjeli kao vojnici Slobodne Sirijske Armije (FSA), su vagali odluku o mogućem pokajanju i davanju prisege vlastima u Damasku. Baza Al Tanf se nalazi na paraleli zamišljene šiitske transverzale: Teheran, Bagdad, Damask, Bejrut; tako da postojanje Al Tanfa priječi izvedbenost zamisli režima iz Teherana. Ipak, kako stvari stoje, još uvijek je spomenuti kompleks pod kontrolom Sjedinjenih Država, a vojno sposobni lokalci nisu učinili pokajanje režimu iz Damaska.


Kada je propagandni trik Donalda Trumpa o povlačenju trupa iz Sirije bio skoro pa izgledan i nadasve nelogičan, pojavila se informacija o podizanju sasvim nove baze u kojoj bi bili stacionirani američki vojnici unutar Iraka na samoj granici sa Sirijom u regiji grada Al Qaima. Orijentacije radi, grad Al Qaim se nalazi na rijeci Eufrat, baš kao i obližnji sirijski grad Al Bukamal, u čijoj blizini je bilo poslijednje uporište Islamske države Al Baguz Fawkani. Kalifat je spojio rejon ova dva grada u posebnu provinciju imena Al Furat koja je bila od iznimne važnosti jer spaja dvije granice: iračku i sirijsku. Stoga je to bila provincija koja je bila svojevrsni most i raskrsnica, neizbježna destinacija. Vjerovalo se dugo da se baš u „provinciji Al Furat“ krije notorni Ebu Bekr Al Bagdadi. O važnosti tog komada zemlje govori i podatak da je baš tu bilo zadnje uporište Islamske države, prema Al Furatu su se povlačili iz mnogo jačih uporišta Iraka i Sirije kao što su Mosul i Raka.


Amerikanci su sa iračke strane Al Furata napravili bazu, jer izolovanost Al Tanfa ne ulijeva pretjerane mogućnosti za direktnije manevre protiv snaga režima iz Teherana, elastičnost transverzale umanjuje bitnost Al Tanfa, bez obzira na savršenu lokaciju. Logičan slijed je bilo podizanje još jedne utvrde, a Al Furat je najbolji drugi izbor. No, kao što Izrael ne sjedi skrštenih ruku dok se oko njega steže obruč, tako ni Iran ne prihvata ulogu nijemog posmatrača. Sa sirijske strane „provincije Al Furat“, zapadno od Eufrata i grada Al Bukamala, u unutrašnjosti koja je pod kontrolom režima iz Damaska, gradi se najveći iranski vojni kompleks ― Imam Ali. Poznata je simbolika važnosti ličnosti Imama Alija u tradiciji šiitske verzije islama, što također govori o razini bitnosti ovog vojnog kompleksa. Prisutnost Hezbollaha i Iranske Revolucionarne Garde na ovom komadu sirijskog teritorija je neophodan potez lovca na šahovskoj ploči. Snimke kompleksa u izgradnji su pokazale i paravojne sektaške zastave, što implicira tendenciju cijelog pokreta kojeg su prihvatili svi Šiiti, bez obzira da li su Perzijanci ili Arapi. Iran se samo stavio u službu predvodnika i realizatora drevnog proročanstva. Očigledno, tu ulogu su mu legitimizirale ostale frakcije stavljajući mu se pod komandu.


Prošlog vikenda je svoj potez odigrao Izrael. Pojeden je „iranski lovac“, vojni kompleks u nastajanju Imam Ali je stučen u zračnom napadu cionističkog režima iz Jerusalema. Kako javljaju observeri sa ovog područja, četiri pozicije su pogođene, a desile su se i tri velike eksplozije. Potom su projektili pogodili pozicije Hezbollaha i paravojnih šiitskih milicija u distriktu Sinaa u gradu Al Bukamal.


Padom režima Sadama Huseina i prestankom priče o panarabizmu otvorili su se milenijima zatvoreni portali koji sada reflektiraju percepcije prošlosti. Istina, prvi portal iz davnine je otvoren krajem četrdesetih godina minulog stoljeća sa nasilu podignutim Izraelom. Uspostava Izraela je bila klik koji je oporavio osakaćene ideologije, pronašao im izgubljenu važnost, napojio ih dehidrirane i lansirao prema mogućnostima realizacije. Panarabizam je bio krhki branik od najezde arhaičnosti. Srušili ste ga samouvjereno, hvala vam. Niko ne spori da su Saddam Hussein i Muamer Al Gaddafi bili budale, ali mi živimo realnost u kojem su nam budale bile jedina šansa. Sada kad više nema budala, živjela demokratija i ljudska prava.


#semirbehram #radioalert


Poslušaj:



Brojne nagrade za mostarski 'Identitluk' na 37. susretima pozorišta BiH u Brčkom
Brojne nagrade za mostarski 'Identitluk' na 37. susretima pozorišta BiH u Brčkom
RG90: Ante Zlatko Stolica + Filip Andronik
RG90: Ante Zlatko Stolica + Filip Andronik
UKMF Student, garant jakog futsala u Banjaluci (Naše hronike)
UKMF Student, garant jakog futsala u Banjaluci (Naše hronike)
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica? (Naše hronike)
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica? (Naše hronike)
Social Dilemma / Partizansko spomen groblje u Mostaru / VakcinABC
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
Svet je svakako trenutno u oseci ideja i energije, pa su formalne i institucionalizovane kulturne politike manje više parkirane na slepim...
Fond solidarnosti: Aleksandar Popović, Nezavisna kulturna scena Srbije, Beograd (Intervju)
RADIO ALERT: COVID-19, Bliski istok, Nagorno-Karabah / KOMEDIJA SA STAVOM: Nesha Bridges
RG82: COVID-19 na Bliskom istoku / Nesha Bridges
Osnovni cilj aplikacije je potaknuti učenike na fizičku aktivnost koristeći online aplikacije, a gdje će nastavnik imati uvid u fizičku akti
Život u vrijeme zaraze: Održavaj fizičku aktivnost uz pomoć aplikacije Rolla!
(post)COVIDARIUM-1984 predavanje na temu COVID-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata održat će Semir Behram 1. 10. s početkom u 19 h na...
Semir Behram: Covid-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata
Tokom vikenda posjetili smo Dom zdravlja Mostar na Bulevaru i razgovarali sa Ines Popovac, glasnogovornicom ove zdravstvene ustanove. Ines j
Život u vrijeme zaraze: Ines Popovac, Dom zdravlja Mostar
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
'Doziva' (Azra Aksoj)
'Doziva' (Azra Aksoj)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com