Marija Dragnić: Poezija pinochle

Pred nama je poezija snažne autorske pojave, poezija s trikovima u rukavu, poezija pinochle. Marija Dragnić strastveno i dokumentaristički istražuje i savladava poeziju, mapirajući nove jezične pojave i intrigantno imaginarne svjetove. Ili: Marija Dragnić jeste jednako Vivian Maier s Rolleiflex kamerom.


Marija Dragnić veliko je iznenađenje regionalne pjesničke scene. U kratkom vremenskom razmaku obje svoje zbirke objavila je pod okriljem izdavačke platforme „PPM Enklava“. Nedugo nakon tiskanja prve pjesničke zbirke „Konfabulacije“, za koju je nagrađena prvom nagradom Ratkovićevih večeri poezije 2018. godine, ista zbirka doživjela je svoje drugo izdanje pod protekcijom PPM Enklave. Krajem ove godine iz tiska nam je friško stigla i njezina druga pjesnička zbirka „Mi, marije“, također izdavački potpomognuta Enklavom. U obje zbirke dominantna je jaka autorska pojava koja svojom poezijom anticipira narativnost, (ko)autorsku igru, pluralizam glasova, jezičnu predusretljivost i vrtoglavi poetski imaginarij. Poezijom Marije Dragnić pršte beskrajne varijacije jezičnog niveliranja u koje čitatelj odmah biva uvučen kao izravni participant, suigrač. Svedivost na igru savladava ergonomiju pjesme, pred nama se razotkriva autorica koja oprezno izbjegava svaki vid podudaranja s autobiografskim, što uspješno postiže zaokretom prema efektu jezika (obratimo pozornost na spisateljsku tehnikaliju izvođenje pjesme iz naslova i obratno – kod Marije Dragnić takav efekt izostaje, autorica naslovom


đed je jednom ubio poskoka

koji mi je prepriječio stazu.

šibicom je fiksirao

zmijine otvorene čeljusti

i stavio cigaretu u njena usta.

mahnito se vrtjela ukrug,

dok joj glava nije prsla.

istina je da ga se danas

samo po tome sjećam.“,


u istoj mjeri razigrava i sebe i nas. Kad se naslovom gotovo razotkrila, razotkrivši i potencijalnu pjesmu, s previše vještine dokida i naša čitateljska očekivanja otvarajući asocijativni prolaz za pjesmu koja najviše podsjeća na uvodnu sekvencu iz filmskih dugometražnih eksperimenata Davida Lyncha.


Otvorimo li zbirke „Konfabulacije“ ili „Mi, marije“ prezentiraju nam se pjesme tempirane s velikom točnošću uspostavljanja prema prethodnoj pjesmi. Objema zbirkama dominira autoričin voice-over, hide&seek momenti, pred nama je poezija snažne autorske pojave, poezija s trikovima u rukavu, poezija pinochle. Marija Dragnić strastveno i dokumentaristički istražuje i savladava poeziju, mapirajući nove jezične pojave i intrigantno imaginarne svjetove. Ili: Marija Dragnić jeste jednako Vivian Maier s Rolleiflex kamerom.

Koka i puška


Koka nikad nije

a) išla u pozorište

b) čitala kratke priče.

ipak, nije voljela

što u kući ima pušku.


djeca su je jednom

krišom uzela

i brat je u sestru opalio

vazduh.


baš tad je Koka

banula na vrata

i presamitila se od plača

pred djevojčicinim

stopalima.


kad su je pitali

pa šta ti je, Koko?!

jecajući je odgovorila


a) ako je igra

ne znači da nije stvarno

b) ako nema metka

ne znači da je promašio.



Koka na srebrnom potoku


Koka je uvijek negdje žurila

stalno bila zauzeta

a svi su govorili kako je lijena.


jednom je otišla na potok

da donese lamicu vode

i vratila se

poslije tri dana i tri noći

pregazivši tri staze

bora njenih ukućana.


po povratku

zabezeknutoj porodici

objasnila je:


išla sam do potoka

korak po korak

nogu ispred noge

stazom zaobilaznom

neutabanom


jer je preko poznate

palo staro stablo

koje nijesam mogla

ni željela da pomjerim.


hrabrila me izvjesnost

srebrnkaste, hladne tečnosti

na kraju mog puta

gdje sam konačno

umorena pala


spustila lamicu na zemlju

sačekala najčistiji talasić

izvorske vode

podigla ručku jednom

a dno drugom rukom

brzo zahvatila nalet


koji je tukao

iz srca zemlje

i probio dno lamice


tekao sa potokom

daleko

do neke vode s imenom

koja se dizala u nebo


da opet padne na zemlju

na lišće, na krovove

i mačke

na vaša lica

vaša lica pod dlanovima –


to me trglo

i natjeralo da se vratim

ta voda u vašim šakama

voda što prolazi

kroz ruke.



hit me

bila si žedna i dao sam ti kamen.

cijedila si vodu iz srca stijene.

jurišao sam na slonovima

kroz tvoje kapije

da vidim kako ustaješ neustrašiva,

besprekorna u svojoj odbrani.

na dlan tvoje ispružene šake

sad polažem žilet,

pazim da na butinu bez greške urežeš −

m e a c u l p a.

dao sam ti kamen da utolimo žeđ.

da me makar nešto, dok odlazim, pogodi.



tamo

gdje počinju čuda?


jednog dalekog decembra

dugo sam mislila

o sitnim rubinima

koji su se sporo kotrljali

niz oluke obrvica

i prćast, mali nos.


naslonjena na ogradu mosta

prizivala sam slike

visokog, bijelog čela,

pogođenog

jednim od kamenčića

kojima su je tjerali

sve dublje

u ogromnu, prljavu baru.

misli pred kojima

mrzne se sve.


konačno sam skočila.


ja sam sposobna

da činim čuda!

vikala sam radosno


koračajući zaleđenom

površinom rijeke,

dok mi je pritrčavala

vitka, crvenokosa žena.


pod maskom velikog užasa,

nazrela sam kraj njene usne

zarez prikrivenog smiješka,

mali nasledni (?) biljeg

prevelike hrabrosti.


od tada znam da lako

dahom zaledim rijeku

kad želim da me vide

kako hodam po vodi.



kad sam se rodila

baba se obukla svečano,

u crno,

da unuku dočeka

onako kako dolikuje.


posle je godinama spravljala

sladolede za ručak,

tokom svakog ljetnjeg raspusta.

vodila nas je i na ribnjak

gdje smo učili da skačemo

na glavu.


jednom sam pokušala

da ostanem pod vodom

i pretvorim se u sirenu.

bilo je malo skučeno,

tu u ribnjaku,

pa sam izronila,

ali pošto se formirala krljušt.


baba se nije uplašila

što sam se toliko zadržala

na dnu bazena,

niti je uočila promjene

na mojoj koži.


nasmijala se i rekla

kako roni zmijka jezičara,

blago baki.


voljela sam babu.

bila je izuzetno

inteligentna žena,


umjela da zaobiđe

srce stvari.


da nema bijelih prstiju moje poezije

ja bih svaki svoj crni prst odsjekla

i lizala prste tuđe poezije, a bijele

naročito.


kad bi crni prsti bili jedini koje imam

bilo bi očigledno da oni nemaju ništa

s crnim prstima mog ljubavnika.

ovako su to, vjerujte, potpuno isti prsti.


Anita Pajević (Poeziju na štrikove)

Poslušaj:

Sa svog prozora vidim bijelu murvu, drvo koje me fascinira i koje je bilo jedan od razloga zašto sam se uselila ovdje. Murva je darežljiva b
Prozor (Olga Tokarczuk)
Početkom ljeta 2019. godine Mostar gubi još jednog privrednog giganta, Preduzeće Aluminij. Urušena je cijela struktura industrijskog...
Ukradeno dvorište (Husein Oručević)
Husein Oručević, Nermin Bise: Po čijim notama su svirale sudije, ko je davao naloge sudijama i za kakve beneficije da se regularnost prve...
Velež - Mafija 1:0 (Husein Oručević, Nermin Bise)
Sa većom entropijom veća je, dakle, i distribucija utjecaja. Smeće regenerira profit. Mrežno „oslobođenje“, ekrani emancipacije...
Iz nikud u izvan (Mario Hibert)
156 izdanje programa Drugo ime za slobodu
156: Deponija Uborak (II/III) / Onomatobleja 124
Život u vrijeme zaraze #19: ”Ko su članovi Kriznog štaba HNK? Ja ne znam.”- Tina Jelin-Dizdar
”Ko su članovi Kriznog štaba HNK? Ja ne znam.”- Tina Jelin-Dizdar
Radio reportaža o odlaganju otpada u Mostaru - Deponija Uborak (1. dio) / Onomatobleja 121: 'Zdenin rječnik karakternih osobina'
147: Deponija Uborak (I/III) / Onomatobleja 121
INSAM - Institut za savremenu umjetničku muziku je međunarodna interdisciplinarna platforma posvećena izučavanju globalnih gibanja na...
Intervju: Bojana Radovanović (INSAM - Institut za savremenu umjetničku muziku)
179: Mostovi Hercegovine 2021: Anita Pajević + Onomatobleja 147
178: Mostovi Hercegovine 2021: Ronald Panza + Onomatobleja 146
177: Mostovi Hercegovine 2021: Senada Demirović-Habibija + Onomatobleja 145
176: RadioTeatar Bajsić & prijatelji + Onomatobleja 144
175: In Memoriam: Vesna Ljubić (1938-2021) + Onomatobleja 143
174: Crustalno Jasno + Tarantula Comic Store + Onomatobleja 142
U botanici pjesme Ivane Miloš
Kajsije (Rebecca Solnit)
Sonja Leboš: Vratiti duh veličine i skromnosti u ljude i prostor (Intervju)
Naša Evropa (Adam Zagajewski)
Terminator protiv Avatara: Bilješke o akceleracionizmu (Mark Fisher)
Adam Zagajewski: Primum vivere deinde philosophari (Intervju)