• AbrašRadio

Manifest akceleracionističke politike, Nick Srnicek i Alex Williams

Akceleracionizam u političkoj teoriji često se shvaća kao nihilistička filozofska tendencija nastala uslijed zasićenosti kapitalističke (anti)kulture. Radi se, pak, o raznorodnom intelektualnom pokretu koji za početnu poziciju uzima inherentne autodestruktivne tendencije kapitalizma kao nešto što treba ubrzati kako bi se dosegao novi horizont. Dok je desni akceleracionizam mahom imaginativan alat za elaboraciju ovih tendencija, lijevi odgovor nastoji dati konstruktivniju interpretaciju. #ubrzati – Manifest za akceleracionističku politiku 2013. objavljuju prominentni suvremeni filozofi Nick Srnicek i Alex Williams. #abcprotiv123


S engleskoga prevela Daša Vrzić


UVOD: O stanju stvari


1. Na početku druge dekade dvadesetprvog stoljeća, globalna civilizacija nalazi se pred novom vrstom kataklizme. Nadolazeće apokalipse smiješnima čine norme i organizacijske strukture politika nastalih rođenjem nacionalne države, jačanjem kapitalizma i u dvadesetostoljetnim ratovima neviđenih razmjera.


2. Najznačajniji je slom planetarnog klimatskog sustava. U skoro vrijeme zaprijetit će egzistenciji postojeće globalne populacije. Iako je ovo najkritičnija prijetnja s kojom se čovječanstvo suočava, uz nju postoji te se s njome presijeca niz slabijih no potencijalno jednako destabilizirajućih problema. Konačno iscrpljivanje resursa, pogotovo vodnih i energetskih rezervi, otvara mogućnost masovne gladi, kolapsa ekonomskih paradigmi te novih otvorenih i hladnih ratova. Kontinuirana financijska kriza navela je vlade na implementaciju katastrofalne politike štednje s paralizirajućim efektom na ekonomiju, privatizaciju sustava socijalne skrbi i prihvaćanje masovne nezaposlenosti i stagnacije plaća. Rastuća automatizacija procesa proizvodnje, uključujući i “intelektualni rad”, dokaz je krize kapitalizma s ekonomskim, političkim i ideološkim posljedicama te će uskoro razotkriti njegovu nemoć u zadržavanju postojećeg životnog standarda čak i za nekadašnju srednju klasu globalnog sjevera.


3. Današnja politika koja stoji nasuprot ovim katastrofama zakočena je nesposobnošću generiranja novih ideja i organizacijskih modela nužnih za transformaciju naših društava kako bi se ona mogla suočiti s nadolazećim uništenjima i suprotstaviti im se. Dok kriza postaje sve snažnija i brža, politika se povlači i klone. U ovoj paralizi političkog imaginarija, budućnost je otkazana.

4. Od 1979. godine, hegemonijska politička ideologija na globalnoj razini je neoliberalizam. Njega, u različitim varijantama, prepoznajemo u politici vodećih ekonomskih sila. Iako novi globalni problemi predstavljaju strukturne izazove postojećem poretku - ponajprije u vidu kreditne, financijske i fiskalne krize 2007-08. - neoliberalni programi provode se jače nego ikad. Nastavkom provedbe neoliberalnog projekta, tog neoliberalizma 2.0, počela je primjena druge faze strukturnih prilagodbi - najznačajnije u obliku poticanja novih i agresivnih naleta privatnog sektora na ono što je ostalo od socijalnodemokratskih institucija i usluga. I sve to usprkos neposrednim negativnim ekonomskim i društvenim efektima takvih politika, kao i vrlo značajnim dugoročnim preprekama koje nameće nova globalna kriza.


5. Ono što je desničarskim vladinim, nevladinim i korporativnim silama omogućilo nastavak procesa neoliberalizacije barem je djelomično rezultat kontinuirane paralize i nedjelotvornosti onoga što je ostalo od ljevice. Trideset godina neoliberalizma lišilo je političke stranke koje naginju ljevici radikalne misli, ostavivši ih izgubljenima i bez legitimacije naroda. Najviše što su učinili reagirajući na trenutnu krizu zalaganje je za povratak kejnzijanskoj ekonomiji, usprkos dokazima da oni uvjeti koji su omogućili poslijeratnu socijalnu demokraciju više ne postoje. Ne možemo se vratiti masovnoj industrijsko-fordističkoj organizaciji rada po naredbi, ako se uopće i možemo vratiti. Čak i neosocijalistički režimi južnoameričke Bolivarske revolucije, ohrabreni svojom sposobnošću odupiranja dogmama suvremenog kapitalizma, ostaju razočaravajuće nemoćni u pružanju alternative bolje od socijalizma sredine dvadesetog stoljeća. Sindikati, sustavno oslabljivani neoliberalnim promjenama, sklerotični su na institucijalnoj razini i ∞ u najboljem slučaju ∞ sposobni jedino minimalno olakšati nove strukturne prilagodbe. Bez sistematičnog pristupa građenju nove ekonomije te strukturne solidarnosti potrebne za provođenje promjena, sindikati za sada ostaju nemoćni. Novi društveni pokreti, oformljeni nakon završetka hladnog rata, koji se ponovno javljaju nakon 2008., jednako su tako nemoćni u stvaranju nove političko-ideološke vizije. Umjesto rada na njoj troše ogromnu energiju u direktnodemokratskoj proceduri i afektiranom samovrednovanju na štetu strategijske učinkovitosti te često zalaze u oblik neoprimitivističkog lokalizma smatrajući da se nasilju globalnog kapitala može suprotstaviti nezgrapnom i kratkotrajnom “autentičnošću” neposrednosti u zajedništvu.


6. U odsustvu radikalno nove društvene, političke, organizacijske i ekonomske vizije, hegemonijske snage desnice i dalje će uspijevati u nametanju svog uskogrudnog imaginarija usprkos bilo kakvim dokazima njegove ograničenosti. U najboljem slučaju, ljevica bi mogla biti sposobna djelomično se oduprijeti nekim od najgorih napada, no u konačnici radi se o borbi protiv vjetrenjača. Stvaranje nove lijeve globalne hegemonije značilo bi oporavak izgubljenih mogućih budućnosti te, uistinu, oporavak budućnosti kao takve. Nastavkom provedbe neoliberalnog projekta, tog neoliberalizma 2.0, počela je primjena druge faze strukturnih prilagodbi — najznačajnije u obliku poticanja novih i agresivnih naleta privatnog sektora na ono što je ostalo od socijalnodemokratskih institucija i usluga.


02 INTERREGNUM: O akceleracionizmima


1. Ako je neki sustav bio povezivan s idejama ubrzanja, to je kapitalizam. Esencija kapitalističkog metabolizma zahtijeva ekonomski rast, uzevši u obzir nužnost natjecanja između pojedinačnih aktera na tržištu. Oni pokreću tehnološki razvoj u pokušaju postizanja kompetitivne prednosti što je proces kojeg prate različita izmiještanja unutar društva. Njegova neoliberalna inačica ideološki predstavlja samu sebe kao silu kreativnog uništenja koja oslobađa tehnološke i društvene inovacije vječno ubrzavajućim tempom.


2. Filozof Nick Land navedene je procese najpreciznije zahvatio, s kratkovidnim no hipnotizirajućim uvjerenjem, da sama brzina kapitalizma može generirati globalnu tranziciju prema, s ničim usporedivoj, tehnološkoj singularnosti. U ovakvom viđenju kapitala, čovjek s vremenom može biti odbačen kao puka smetnja apstraktnoj planetarnoj inteligenciji koja se sama brzo izgrađuje kao brikolaž od fragmenata minulih civilizacija. Međutim, landovski neoliberalizam miješa brzinu s ubrzanjem. Možda se krećemo brzo, no činimo to samo unutar strogo de∫niranog skupa kapitalističkih parametara koji se nikad ne dovode u pitanje. Doživljavamo samo rastuću brzinu bliskog horizonta, jednostavni bezumni polet, prije negoli navigacijsko ubrzanje, odnosno eksperimentalni proces otkrivanja unutar univerzalnog prostora mogućnosti. Takav način ubrzanja smatramo esencijalnim.


3. Da bi stvari bile još gore, kao što su Deleuze i Guattari primijetili, ono što brzina kapitalizma deteritorijalizira na jednoj strani, reteritorijalizira na drugoj od samih početaka. Napredak postaje ograničen unutar okvira kojeg čine višak vrijednosti, rezervna armija rada i slobodno plutajući kapital. Modernitet je reduciran na statističke mjere ekonomskog rasta, a na društvenoj inovaciji talože se kičasti podsjetnici na zajedničku prošlost. Tačersko-reganska deregulacija udobno se smjestila uz bok viktorijanskom povratku korijenima obiteljskih i vjerskih vrijednosti.


4. U neoliberalističkom autoportretu prisutna je duboka napetost. Neoliberalizam sebe prikazuje kao medij moderniteta, sinonim modernizacije, obećavajući budućnost koju je zapravo konstitutivno nesposoban pružiti. Odista, kako je neoliberalizam napredovao, više nego što je davao zamah individualnoj kreativnosti, naginjao je prema eliminaciji kognitivne inventivnosti u korist afektivne proizvodnje planiranih interakcija, spregnutih u globalne opskrbne lance i neofordističku istočnu proizvodnu zonu. Zanemarivo malen elitni sloj kognitarijata smanjuje se svakom godinom ∞ i to sve brže ∞ dok algoritamska automatika vijuga kroz sfere afektivnog i intelektualnog rada. Iako se postavlja kao nužnost povijesnog razvoja, neoliberalizam je zapravo puko sredstvo obrane protiv krize vrijednosti nastale 1970-ih godina. Radi se, bez ikakve sumnje, o sublimaciji krize prije nego o njenom prevladavanju.


5. Marx je, uz Landa, paradigmatski akceleracionistički mislilac. Suprotno svima poznatoj kritici te ponašanju nekih suvremenih marksista, moramo se sjetiti da je sam Marx koristio najnaprednije dostupne teorijske alate i empirijske podatke u pokušaju potpunog razumijevanja i transformacije svijeta u kojemu je živio. Kao mislilac nije se opirao modernitetu već ga je pokušavao analizirati te unutar njega intervenirati, shvaćajući da kapitalizam predstavlja, unatoč eksploataciji i korupciji koje ga prate, dosad najnapredniji ekonomski sustav. Njegove dosege ne treba odbaciti, već ih unaprijediti ubrzavajući izvan ograničenja koja su nametnule kapitalističke vrijednosti.


6. Čak je i Lenjin, u tekstu O ‘lijevoj’ djetinjariji i o malograđanštini iz 1918. godine, zapisao: “Socijalizam je nezamisliv bez krupnokapitalističke tehnike izgrađene po posljednjoj riječi najnovije znanosti, bez planske državne organizacije koja podređuje desetke milijuna ljudi najstrožem pridržavanju jedinstvene norme u proizvodnji i raspodjeli proizvoda. O tome smo mi marksisti uvijek govorili, i s ljudima, koji čak ni to nisu shvatili (anarhisti i dobra polovina lijevih esera), ne vrijedi gubiti ni dvije sekunde za razgovor.”


7. Kao što je Marx znao, kapitalizam ne može biti izjednačen s agensom čistog ubrzanja. Slično, procjena lijeve politike kao antiteze tehnosocijalnoj akceleraciji također je, barem djelomično, ozbiljna pogreška. Ako politička ljevica želi imati budućnost, to mora biti ona u kojoj će maksimalno prigrliti tu zatomljenu akceleracionističku tendenciju.


03: MANIFEST: O budućnosti


1. Vjerujemo da je najvažnija podjela na današnjoj ljevici između onih koji se drže pučke politike lokalizma, izravnog djelovanja i neumornog horizontalizma te onih koji ocrtavaju ono što bi se moralo zvati akceleracionističkom politikom pomirenom s modernitetom apstrakcije, složenosti, globalizma i tehnologije. Prvi su zadovoljni uspostavljanjem malih privremenih prostora ne-kapitalističkih društvenih odnosa, izbjegavajući pritom prave probleme sadržane u suočavanju s neprijateljem koji je suštinski ne-lokalan, apstraktan i duboko ukorijenjen u našu svakodnevnu infrastrukturu. Neuspjeh takve politike izvjestan je od samog početka. Suprotno tome, akceleracionistička politika teži očuvanju prednosti kasnog kapitalizma nadilazeći njegov sustav vrijednosti, strukture vlasti i masovne patologije.


2. Svi želimo raditi manje. Intrigantno je pitanje zašto je vodeći svjetski ekonomist poslijeratne ere vjerovao da će prosvijećeni kapitalizam neizbježno napredovati prema značajnom smanjenju radnih sati. U Ekonomskim perspektivama za naše unuke (1930.), Keynes predviđa kapitalističku budućnost u kojoj će radni dan biti skraćen na tri sata dnevno. Umjesto toga, došlo je do progresivnog brisanja razlike između rada i života, uslijed čega rad prodire u svaki aspekt nastajuće društvene tvornice.


3. Kapitalizam je počeo ograničavati proizvodne sile tehnologije ili ih je barem podredio nepotrebno uskim ciljevima. Patentni ratovi i monopolizacija ideja suvremeni su fenomeni koji upućuju na potrebu kapitala da se izuzme iz natjecanja kao i na njegov retrogradni pristup tehnologiji. Dosezi neoliberalizma ne očituju se kao smanjenje posla niti kao smanjenje stresa. Umjesto svijeta svemirskih putovanja, šoka budućnosti te revolucionarnog tehnološkog potencijala, živimo u vremenu u kojemu se razvijaju samo marginalno bolje konzumerističke tehnoigračke. Bezbrojna ponavljanja istog osnovnog proizvoda održavaju marginalnu potražnju potrošača nauštrb ljudskog ubrzanja. Ne vjerujemo da je izravno djelovanje dovoljno da bi se išta od navedenog postiglo. Rizik uobičajenih taktika marširanja, nošenja transparenata i uspostave privremenih autonomnih zona u tome je što mogu postati tek utješni surogat za stvarni uspjeh.


4. Ne želimo se vratiti fordizmu. Ne smije biti povratka fordizmu. Kapitalističko “zlatno doba” počivalo je na premisi proizvodne paradigme urednog tvorničkog okružja, gdje je (muškim) radnicima omogućena sigurnost i osnovni životni standard u zamjenu za cjeloživotnu zaglupljujuću dosadu i represiju nad društvenim životom. Takav se sustav oslanjao na hijerarhiju carstava, kolonija i zaostale periferije na internacionalnoj razini, hijerarhiju rasizma i seksizma na nacionalnoj razini i na rigidnu hijerarhiju ženskog podjarmljivanja na obiteljskoj razini. Usprkos nostalgiji mnogih, u ovakav režim nije se niti poželjno niti moguće vratiti.


5. Akceleracionisti žele osloboditi latentne sile proizvodnje. U ovom projektu materijalna platforma neoliberalizma ne treba biti uništena. Treba biti prenamijenjena u svrhu ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Postojeća infrastruktura nije kapitalistička pozornica koju treba razmontirati, već odskočna daska za skok u postkapitalizam.


6. S obzirom na podjarmljivanje tehnoznanosti kapitalističkim ciljevima (pogotovo od kraja 1970-ih), zasigurno još uvijek ne znamo što moderno tehnosocijalno tijelo može. Tko među nama u potpunosti vidi kakve neiskorištene potencijale skriva već razvijena tehnologija? Mi pretpostavljamo da pravi transformativni potencijali velikog djela naše tehnologije i znanstvenog istraživanja ostaju neiskorišteni, da su oni prepuni trenutno suvišnih značajki (ili preadaptacija) koje, prateći pomak izvan kratkovidnog kapitalističkog društva, mogu postati odlučujuće.


7. Želimo ubrzati proces tehnološke evolucije. No ono što zagovaramo nije tehnološka utopija. Nikad nemojte vjerovati da će tehnologija biti dovoljna da nas spasi. Nužna, da, no nikad dovoljna bez društvenopolitičkog djelovanja. Tehnologija i društvo blisko su povezani te promjene u jednom bilo omogućuju, bilo pojačavaju promjene u drugome. Dok tehnoutopisti zagovaraju ubrzanje jer smatraju da će ono automatski pridonijeti prevladavanju društvenog konflikta, mi smatramo da je tehnologiju potrebno ubrzati kako bi se u društvenim sukobima pobjeđivalo.


8. Vjerujemo da postkapitalizam iziskuje postkapitalističko planiranje. Vjera u ideju da će ljudi, nakon revolucije, spontano ustrojiti novi društveno-ekonomski sustav koji ne bi bio povratak kapitalizmu kakav već poznajemo, u najmanju ruku je naivna, ako ne i neuka. Nadalje, potrebno je razviti kognitivnu mapu postojećeg te spekulativnu sliku budućeg ekonomskog sustava.


9. Kako bismo to učinili, ljevica mora iskoristiti svaku tehnološku i znanstvenu prednost kapitalističkog društva. Ističemo da kvanti∫kacija nije zlo koje treba eliminirati, već oruđe koje treba iskoristiti na najbolji mogući način. Ekonomsko modeliranje je ∞ jednostavno rečeno – nužno za razumijevanje kompleksnog svijeta. Financijska kriza 2008. godine otkrila je rizike slijepog prihvaćanja matematičkih modela. Treba istaknuti da je zakazao nelegitimni autoritet, a ne sama matematika. Oruđa temeljena na analizi društvenih mreža, agentnom modeliranju, analitici velikih podataka i neuravnoteženim ekonomskim modelima, nužni su kognitivni posrednici u razumijevanju složenih sustava kao što je moderna ekonomija. Akceleracionistička ljevica mora postati pismena u navedenim tehničkim poljima.


10. Svaka transformacija društva mora uključivati ekonomski i socijalni eksperiment. Čileanski projekt Cybersyn, značajan zbog spajanja napredne kibernetičke tehnologije sa so∫sticiranim ekonomskim modelima i zbog demokratske platforme uklopljene u samu tehnološku infrastrukturu – tipičan je po ovakvom eksperimentalnom stavu. Također, slični eksperimenti provođeni su između 1950-ih 1960-ih u sovjetskom gospodarstvu; u njima je korištena kibernetika i linearno programiranje u pokušaju prevladavanja novih problema s kojima se suočavala komunistička ekonomija. Činjenicu da su oba navedena eksperimenta bila neuspješna možemo pripisati političkim i tehnološkim ograničenjima s kojima su se ovi rani kibernetičari suočavali.


11. Ljevica mora razviti sociotehničku hegemoniju kako u sferi ideja tako i u sferi materijalnih platformi. Platforme su infrastrukture globalnog društva. One ustanovljuju - i bihevioralno i ideološki – osnovne parametre mogućeg. Na neki način utjelovljuju materijalnu transcendenciju društva: one su ono što omogućuje određen skup djelovanja, odnosa i snaga. Iako se ne radi se o neizbježnoj nužnosti , velik dio trenutne globalne platforme oblikom naginje prema kapitalističkim društvenim odnosima. Ove materijalne platforme proizvodnje, ∫nancija, logistike i potrošnje mogu biti i bit će reprogramirane i nanovo formatirane da služe postkapitalističkim ciljevima.


12. Ne vjerujemo da je izravno djelovanje dovoljno da bi se išta od navedenog postiglo. Rizik uobičajenih taktika marširanja, nošenja transparenata i uspostave privremenih autonomnih zona u tome je što mogu postati tek utješni surogat za stvarni uspjeh. “Barem smo učinili nešto”, zborni je plač onih koji pretpostavljaju samopoštovanje učinkovitom djelovanju. Jedini kriterij za procjenu dobre taktike je omogućuje li značajan uspjeh ili ne. Moramo prestati fetišizirati određene načine djelovanja. Politiku trebamo tretirati kao skup dinamičkih sustava, vođenu sukobom, prilagodbama i protuprilagodbama te strateškim utrkama naoružanja. To znači da svaki određeni tip političkog djelovanja ∞ tijekom vremena koje je potrebno drugoj strani za prilagodbu ∞postaje tup i nedjelotvoran. Niti jedan način političke borbe nije povijesno nepovrediv. Uistinu, protokom vremena raste potreba za odbacivanjem poznatih taktika jer snage i entiteti protiv kojih su okupljene uče kako se obraniti te prijeći u djelotvoran protunapad. Jednim dijelom upravo je nemogućnost suvremene ljevice da to učini u srži njene suvremene bolesti.


13. Prevladavajuće privilegiranje “demokracije kao procesa” treba napustiti. Fetišizacija otvorenosti, horizontalnosti i uključivanja od strane značajnog dijela današnje radikalne ljevice stvara podlogu neučinkovitosti. Također, tajnovitost, izolacija, vertikalnost te isključivanje imaju svoje mjesto u djelotvornom političkom djelovanju (iako, naravno, ne i ekskluzivno mjesto).


14. Demokracija ne može biti de∫nirana samo na temelju njenih sredstava ∞ glasanja, diskusije, prava na okupljanje. Prava demokracija mora biti de∫nirana svojim ciljem ∞ vještinom vladanja kolektiva sobom Demokracija ne može biti definirana samo na temelju njenih sredstava — glasanja, diskusije, prava na okupljanje. Prava demokracija mora biti definirana svojim ciljem samim. Ovo je projekt koji mora podesiti politiku nasljeđu prosvjetiteljstva do te mjere da prihvati kako isključivo razvijanjem sposobnosti boljeg razumijevanja samih sebe i našeg svijeta (društvenog, tehničkog, ekonomskog, psihološkog) ∞ možemo vladati sobom samima. Moramo iznijeti kolektivno kontrolirani legitimni vertikalni autoritet uz distribuiranje horizontalnih formi društvenosti, kako bismo izbjegli ropstvo tiranskome totalitarnom centralizmu ili hirovitom i nestabilnom poretku koji je izvan naše kontrole. Upravljanje Planom mora se upariti s improviziranim poretkom Mreže.


15. Ne predstavljamo niti jednu organizaciju koja bi bila idealna za utjelovljenje ovih vektora. Ono što je potrebno ∞ što je oduvijek bilo potrebno ∞ ekologija je organizacija, pluralizam odjekujućih snaga koje se istovremeno međusobno osnažuju kroz komparativne prednosti. Sektaštvo, kao i centralizacija, smrtna je presuda ljevici te u tom pogledu pozdravljamo eksperimentiranje različitim taktikama (čak i s onima s kojima se ne slažemo).


16. Imamo tri jasna srednjoročna cilja. Prvo, potrebno je izgraditi intelektualnu infrastrukturu. Po uzoru na ono što Mont Pelerin Society predstavlja za neoliberalnu revoluciju, toj intelektualnoj infrastrukturi kao zadatak treba povjeriti stvaranje nove ideologije, novih ekonomskih i društvenih modela te viziju dobra koja će zamijeniti i nadmašiti onemoćale ideale koji danas upravljaju našim svijetom. Radi se o infrastrukturi koja ne zahtijeva samo ideje već i institucije te materijalne trase njihova utjelovljenja i širenja.


17. Potrebna nam je medijska reforma velikih razmjera. Usprkos prividnoj demokratizaciji koju nude Internet i društveni mediji, tradicionalni mediji ostaju ključni u odabiru i oblikovanju narativa, zajedno sa sredstvima potrebnim za istraživačko novinarstvo. Stavljanje ovih organa što je moguće više pod kontrolu naroda, ključno je za promjenu prikaza trenutnog prikaza stanja stvari.


18. Konačno, potrebno je rekonstituirati različite oblike klasnih snaga. Takva rekonstitucija mora napustiti ideju postojanja organskog globalnog proletarijata. Umjesto toga, mora stremiti ispreplitanju disparatnog polja djelomičnih proleterskih identiteta, često utjelovljenih u postfordističkom obliku prekarnoga rada.


19. Grupe i pojedinci već rade na svakoj od navedenih stvari, ali djelovanje po načelu “svatko za sebe” nije dovoljno. Potrebno je da se sve međusobno osnažuju, tako da svaka modi∫cira trenutnu sponu na način da druge postaju sve djelotvornije. Pozitivna povratna sprega infrastrukturne, ideološke, socijalne i ekonomske transformacije stvara novu složenu hegemoniju, novu postkapitalističku tehnosocijalnu platformu. Povijest pokazuje da je širok skup taktika i organizacija uvijek sa sobom donosio sustavne promjene; ove lekcije treba naučiti.


20. Kako bismo postigli svaki od navedenih ciljeva, na najpraktičnijoj razini držimo da akceleracionistička ljevica mora ozbiljnije razmišljati o tokovima resursa i novca potrebnih kako bi se izgradila nova, djelotvorna politička infrastruktura. Izuzev “ljudske snage” masa na ulici, iziskujemo financiranje, bilo od strane vlada, institucija, trustova mozgova, sindikata ili pojedinačnih dobročinitelja. Mjesto i provedbu takvog financiranja smatramo ključnom za početak rekonstrukcije ekologije djelotvornih lijevih akceleracionističkih organizacija.


21. Samo je prometejska politika konačnog majstorskog poznavanja društva i vještine vladanja nad njim i njegovim okruženjem sposobna nositi se s globalnim problemima i izvojevati pobjedu nad kapitalom. Ovu vještinu treba razlikovati od one omiljene među misliocima izvornog prosvjetiteljstva. Laplaceov univerzum satnog mehanizma, kojega je lako razumjeti ako je pruženo dovoljno informacija, davno je nestao s dnevnoga reda ozbiljnog znanstvenog promišljanja. No to nije nekakav zamorni ostatak postmodernističke misli koji ima potrebu vještinu ovladavanja proglasiti protofašističkom ili autoritet kao primarno nelegitiman. Naprotiv, mislimo da nas problemi koji more naš planet i našu vrstu prisiljavaju da obnovimo vještinu ovladavanja u novijem, složenijem obliku; iako ne možemo precizno predvidjeti rezultate naših postupaka, možemo odrediti vjerojatne ishode. Ono što trebamo upariti s takvom složenom analizom sustava nov je oblik djelovanja: improvizatoran i sposoban provesti naum u praksu u nepredviđenim situacijama do kojih dolazi tijekom provedbe u politici geosocijalne umješnosti i lukave racionalnosti. Ono što trebamo prigrliti oblik je prisilnog eksperimentiranja koji traži najprikladnije načine postupanja u zamršenom svijetu.


22. Potrebno je oživjeti argumentaciju izvorno namijenjenu postkapitalizmu: ne samo da je kapitalizam nepravedan i izopačen sustav, već je i sustav koji sprječava napredak. Naš tehnološki napredak potisnut je kapitalizmom bar onoliko koliko je njime jednom bio oslobođen. Akceleracionizam predstavlja temeljno uvjerenje da navedeni kapaciteti mogu i trebaju biti oslobođeni izmještanjem izvan ograničenja nametnutih od strane kapitalističkog društva. Pokret za nadilaženje naših trenutnih ograničenja mora biti više od puke borbe za racionalnije globalno društvo. Vjerujemo da mora uključivati obnovu snova o traganju homo sapiensa za nadilaženjem zemaljskih i tjelesnih ograničenja koji su ∞ od sredine devetnaestog stoljeća do neoliberalne zore ∞ intrigirali mnoge. Ove se vizije danas smatraju reliktima nevinijih vremena. Ipak, one dijagnosticiraju začuđujući nedostatak maštovitosti našeg doba i nude obećanje budućnosti koje je afektivno osnažujuće jednako koliko i intelektualno poticajno. Na kraju, samo će postkapitalističko društvo, ostvareno akceleracionističkom politikom, biti sposobno ostvariti obećanje svemirskih programa sredine dvadesetog stoljeća, a to je mogućnost premještanja izvan svijeta minimalnog tehničkog napretka prema sveobuhvatnoj promjeni. Prema vremenu kolektivnog samoovladavanja i primjerene tuđinske budućnosti koja baštini i opunomoćuje. Prema upotpunjenju prosvjetiteljskog projekta samokritike i samoovladavanja, umjesto prema njegovoj eliminaciji.


23. Ozbiljan je izbor s kojim smo suočeni: globalni postkapitalizam ili spora fragmentacija prema primitivizmu, stalnoj krizi i planetarnom ekološkom kolapsu.


24. Budućnost mora biti nanovo izgrađena. Srušena je od strane neoliberalnog kapitalizma te svedena na bagatelizirana obećanja još veće nejednakosti, konΩikta i kaosa. Urušenje ideje budućnosti simptom je regresivnog historijskog statusa našeg vremena, više no, kao što bi cinici diljem političkog spektra željeli da vjerujemo, znak skeptične Potrebno je oživjeti argumentaciju izvorno namijenjenu postkapitalizmu: ne samo da je kapitalizam nepravedan i izopačen sustav, već je i sustav koji sprječava napredak. Naš tehnološki napredak potisnut je kapitalizmom bar onoliko koliko je njime jednom bio oslobođen zrelosti. Akceleracionizam cilja prema budućnosti koja je modernija, alternativnoj modernosti koju neoliberalizam zbog inherentnih ograničenja ne može stvoriti. Budućnost ponovo moramo otvoriti i otpustiti naše horizonte prema bezbrojnim mogućnostima Izvanjskoga.


Poslušaj:




Pandemija COVID-19 i mladi u BiH
Pandemija COVID-19 i mladi u BiH
Brojne nagrade za mostarski 'Identitluk' na 37. susretima pozorišta BiH u Brčkom
Brojne nagrade za mostarski 'Identitluk' na 37. susretima pozorišta BiH u Brčkom
RG90: Ante Zlatko Stolica + Filip Andronik
RG90: Ante Zlatko Stolica + Filip Andronik
UKMF Student, garant jakog futsala u Banjaluci (Naše hronike)
UKMF Student, garant jakog futsala u Banjaluci (Naše hronike)
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Social Dilemma / Partizansko spomen groblje u Mostaru / VakcinABC
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
Svet je svakako trenutno u oseci ideja i energije, pa su formalne i institucionalizovane kulturne politike manje više parkirane na slepim...
Fond solidarnosti: Aleksandar Popović, Nezavisna kulturna scena Srbije, Beograd (Intervju)
RADIO ALERT: COVID-19, Bliski istok, Nagorno-Karabah / KOMEDIJA SA STAVOM: Nesha Bridges
RG82: COVID-19 na Bliskom istoku / Nesha Bridges
Osnovni cilj aplikacije je potaknuti učenike na fizičku aktivnost koristeći online aplikacije, a gdje će nastavnik imati uvid u fizičku akti
Život u vrijeme zaraze: Održavaj fizičku aktivnost uz pomoć aplikacije Rolla!
(post)COVIDARIUM-1984 predavanje na temu COVID-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata održat će Semir Behram 1. 10. s početkom u 19 h na...
Semir Behram: Covid-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata
Tokom vikenda posjetili smo Dom zdravlja Mostar na Bulevaru i razgovarali sa Ines Popovac, glasnogovornicom ove zdravstvene ustanove. Ines j
Život u vrijeme zaraze: Ines Popovac, Dom zdravlja Mostar
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
'Doziva' (Azra Aksoj)
'Doziva' (Azra Aksoj)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com