• AbrašRadio

KULTURA POSLIJE: Tanja Miletić-Oručević (Intervju)

Updated: Jul 4

'Kad u vlasti budu kulturni ljudi, onda ćemo moći razmišljati o kulturnoj politici.'

Doživljaj je da promišljanje kulture i kulturne politike u današnjem svijetu nije pretjerano ozbiljno ni rašireno kao pojava. Razlog je možda u tome što kultura i kulturna politika kao pojmovi nisu šire poznati niti su obimnije prisutni u raspravama. Oslabljen interes, može se zaključiti, dolazi od tradicionalne nepraktičnosti pojma kulture, te općeg nerazumijevanja materije i njenog vokabulara.

Ipak, oni koji se teoretski njime bave u javnom i nezavisnom sektoru shvaćaju opravdanu potrebu za promišljanjem ovog pojma i njegovog sadržaja. Posebno jer se radi o teritoriju u kojem oduvijek treba puno rada na promišljanju, a bez kojeg je kvalitetni praktični život gotovo nemoguć.


Proteklih mjeseci, situacija je postala neposredno očita. U jeku pandemije kultura je zadobila dvostruku poziciju. S jedne je strane bila prva na udaru, kroz dva požurivanja. Najprije je gurnuta u stranu, uz mnoštvo konkretnih poslova i radnih mjesta koji su se gubili jer ih nije bilo moguće održavati. No, gotovo istovremeno, kulturni sadržaji su se naglašeno koristili kao prvo sredstvo obrane od posljedica dolaska jednog naglog, novog svijeta koji nam je još uvijek nedovoljno poznat.


U serijalu 'Kultura poslije' donosimo istraživanja, priloge i razgovore o kulturi i kulturnoj politici u vrijeme (poslije) pandemije. Autor i urednik: Ronald Panza, AbrašRadio


Teatarska je situacija, zbog svoje društvene konotacije i partnerske privrženosti i bliskosti u prostoru među svim umjetnostima bila prva izložena naglim promjenama. Povodom recentne situacije, posebno s naglaskom na teatarsku umjetnost i na zbivanja oko nje, razgovarali smo sa redateljicom i direktoricom mostarskog Studija za izvedbene umjetnosti, Tanjom Miletić-Oručević.

Tanja Miletić Oručević, Studio za izvedbene umjetnosti Mostar

Pandemija koronavirusa privremeno je i preventivno ukinula mogućnost fizičkog kontakta što se kasnije prozvalo socijalnom distancom. Socijalna distanca je povod da se među prvima obustavi odlazak u teatar i kontakt između publike i izvođača. Kako ste Vi kao teatarska umjetnica i kulturna radnica doživjeli takvu brzinu reakcije kada je u pitanju vaša umjetnost? Kako se vaše kolege i kolegice - glumci i glumice nose sa ovakvim mjerama?


Mi, pozorišni ljudi naravno razumijemo zašto je bilo potrebno da obustavimo rad. Zadnju izvedbu Identitluka prije pandemije imali smo 10. 3. i moram vam reći da se sjedeći u publici (kao što to radim kad god mogu na svojim predstavama) nisam osjećala ugodno. Neke žene oko mene su kašljale, sala u HNK je mala, ljudi su jako blizu jedni drugima, pa čak se i gledalac iz prvih redova može nakašljati tako da kapljice stignu do pozornice. Gledanje pozorišne predstave jednostavno je nemoguće sa strahom i zaziranjem od ljudi oko sebe. Naravno, s druge strane, jasno je da svi mi koji se bavimo teatrom jako patimo zbog toga što ne možemo igrati, probati. Niko ne pamti ovako dug period u kom se nismo bavili svojim poslom. Stalno sam u kontaktu s kolegicama i kolegama, ljudi su nervozni, žalosni, na kraju krajeva period u kome se nije moglo izlaziti iz kuće glumcima je bio posebno težak, jer oni moraju održavati kondiciju, većina ih svakodnevno trči, vozi bicikl, vježba u teretani i sve te rutine naglo su prekinute, pa se ljudi ni fizički ne osjećaju dobro. Najgore je svakako onim glumcima koji su freelanceri, koji nisu u angažmanu u nekom pozorištu. Oni imaju ozbiljnih finansijskih problema, jer već dva mjeseca nisu ništa zaradili.

Redateljica ste vrlo uspješne nove predstave Identitluk koja je nastala u produkciji vašeg Centra za izvedbene umjetnosti, HNK i Narodnog pozorišta iz Mostara. Ovo je još jedna od uspješnih suradnji više mostarskih teatarskih kuća, u ovom slučaju koprodukcija između nezavisne scene i insititucija. Predstava je bila na početku svoje turneje koja je trebala obuhvatiti dosta gradova u BiH, a trebala je putovati i na međunarodni festival, no sve je odgođeno zbog sadašnje zdravstvene situacije. Da li će se i kako ovaj zastoj odraziti na daljnji život vaše predstave?

Ja se nadam da se neće odraziti previše. Turneja je silom prilika stala nakon nekoliko odigranih gostovanja, baš se počela lijepo zahuktavati. Najvažnije je da su svi nastupi bili zaista uspješni, predstavu je publika sjajno prihvatila u svim gradovima u kojima smo bili, od Trebinja, Ljubuškog, do Živinica, Bijeljine, Zvornika. Nakon predstave imamo i razgovore s publikom i oni su zaista bili fantastični, ne samo da su ljudi govorili o svom oduševljenju predstavom, nego su, što nam je i važnije, teme predstave bili motiv za zajedničko promišljanje društveno–političke situacije u našoj zemlji. Ti razgovori su i nama i publici jedno sjajno iskustvo. Čeka nas još priličan broj gradova u BiH, ali i više festivala, kako domaćih, tako i međunarodni festival Marulićevi dani u Splitu. Koliko znamo, svi su festivali odloženi, a ne odgođeni i održat će se u nekim terminima kad se situacija normalizira. Naša turneja također će se tad nastaviti, srećom, donator projekta IOM je svjestan svih okolnosti i ne bi trebalo biti nikakvih problema da se projekat nastavi realizirati kad se za to steknu uvjeti.

Moram priznati da sam skeptična prema tome da su se pojavile probe, pa čak i premijere online. To jest, sigurno to može biti zanimljivo iskustvo, pa i rezultat, ali to je neki drugi medij, neki novi medij. Zoom, a ne teatar. Glumci ne mogu igrati, kao što gledaoci ne mogu gledati nešto što je pozorišni čin, ako sva tijela ne dijele isti prostor i vrijeme. I to doslovni, fizički, virtualni prostor nije prostor u tom smislu. No, što se tiče društvenog života, mislim da su se naglo otkrile neslućene mogućnosti.

Bez obzira na brzo zatvaranje teatara i na određenu mjeru nerazumijevanja same prirode umjetnosti koje je ovdje pokazano, teatri, ali i glumci i glumice, ne miruju. Brojni su primjeri predstava koje su ponuđene za slobodno gledanje preko streama, a sami umjetnici praktički odmah kreću s nastupima preko interneta. Izvode se monolozi, čitaju kratke priče i priče za djecu, čitaju tekstove svojih kolega pisaca koji nastaju u izolaciji. Kako Vi gledate na ove prakse, da li će možda baš one ponuditi nešto novo za društveni život koji nas očekuje u budućnosti?


Prije svega vidim to kao priliku da glumci kako–tako ostanu u kontaktu sa svojim poslom i sa publikom, te da nas publika ne zaboravi. Ima tu i lijepe socijalne svijesti, u pričama i igrama za djecu dosta se pomagalo i roditeljima i djeci koji su se našli u neobičnoj i za djecu dosta teškoj situaciji da se ne susreću s vršnjacima, nedostaje im svakodnevne igre. Lijepo je što su mnoga pozorišta emitovala puno predstava online, i sama sam, naravno, iskoristila priliku da pogledam sjajna djela s repertoara svjetskih kuća, ali nama koji se bavimo pozorištem to je ipak samo neki surogat. Nema pozorišta bez živog i neposrednog kontakta među živim ljudima, jedan poljski glumac je lijepo pričao o tome da je to naša misa, naša euharistija i naše otjelovljenje, i ne može ga nikako zamijeniti snimak na ekranu. Ono što ćemo sigurno naučiti iz ove situacije je da vrijedi bolje snimati predstave, jer vidimo da su mnogi snimci, nastali za dokumentaciju, nekvalitetni. S današnjom tehnologijom zaista nije teško napraviti vrhunske snimke, samo tome treba posvetiti više vremena nego što to obično radimo, kad snimatelj jednostavno snimi jednu izvedbu. Moram priznati da sam skeptična prema tome da su se pojavile probe, pa čak i premijere online. To jest, sigurno to može biti zanimljivo iskustvo, pa i rezultat, ali to je neki drugi medij, neki novi medij. Zoom, a ne teatar. Glumci ne mogu igrati, kao što gledaoci ne mogu gledati nešto što je pozorišni čin, ako sva tijela ne dijele isti prostor i vrijeme. I to doslovni, fizički, virtualni prostor nije prostor u tom smislu. No, što se tiče društvenog života, mislim da su se naglo otkrile neslućene mogućnosti. Na primjer, mjesecima gledamo u TV programima ljude koji se javljaju od kuće i to sasvim dobro funkcioniše. Mislim da je to jako dobra praksa za medije koja se može nastaviti, jer nekada su mediji imali dopisnike u svim gradovima i zemljama, to se izgubilo i sve se preuzima od agencija, a ovako je na jednostavan način moguće razgovarati s ljudima u bilo kom kutku svijeta i čuti od njih najrelevantnije informacije. Bila sam i na jednom zoom rođendanu na kom je učestvovalo dosta ljudi iz nekoliko zemalja svijeta, i to je bio lijep doživljaj. Postoje razne sfere u društvenom životu koje će ova intenzivirana virtualnost sigurno obogatiti. Pozorištu može biti začin, iskorak u tematiku virtualnog svijeta, ali mislim da njegovu suštinsku pojavnost ne može promijeniti.

Ovo je situacija u kojoj su brojni radnici i zaposleni ostali bez posla. Među njima su među najugroženijima i radnici u kulturi, posebno oni iz nezavisnog sektora. Mnogi imaju problem jer ne mogu nastaviti raditi na projektima, drugi ih ne mogu ni dobiti jer su procedure dodjeljivanja u prekidu. Imamo dosta primjera iz regije, zagovaračkih grupa iz kulture koje traže od vlasti potpunu solidarnost. Kako stvar s ovim problemom stoji u Bosni I Hercegovini? Što Vi mislite, kakve bi se mjere trebale poduzeti kako bi se pomoglo?


U BiH postoji dosta nezavisnih kulturnih radnika, s tim što su oni u mnogo gorem položaju nego ljudi u zemljama okruženja i evropskim zemljama, jer kod nas ne postoje adekvatne procedure kojima bi status nezavisnih umjetnika bio ozakonjen i po kome bi im država plaćala npr. doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje. Oni se čak ne mogu ni registrirati kao firma jednog lica, tako da imamo apsurdnu situaciju da npr. neki od naših najboljih scenografa i kostimografa (jer za njih ima jako malo radnih mjesta, tako da su većinom freelanceri) za državu funkcionišu kao nezaposlena lica i prijavljeni su na biro da bi mogli imati zdravstvenu knjižicu. Dakle, svi umjetnici koji nisu zaposleni u Bosni i Hercegovini su egzistencijalno ugroženi i u najnormalnijim okolnostima, a šta tek znači za njih situacija u kojoj ne mogu tri mjeseca ništa zaraditi. Ja sam predsjednica Udruženja reditelja i rediteljica BiH i naše udruženje je slalo dopis svim ministarstvima kulture s molbom da se odobri posebna pomoć freelancerima, predlagali smo i konkretne oblike te pomoći, ali vlasti su se potpuno oglušile na tu molbu. Štaviše, oduzeli su iz fondova Federalnog ministarstva kulture preko 3 miliona namijenjena za konkurse. Tako da otvoreno mogu reći da je Bosna i Hercegovina po ovom pitanju najgora zemlja u Evropi.

Kod naše vlasti, koju uglavnom čine nekulturni ljudi, koji ne čitaju, ne idu u pozorište, n izložbe ni na koncerte očito preovladava ono najprimitivnije uvjerenje da su umjetnici neki lezihljebovići i paraziti, da otimaju teško stečene novce koje su privrednici pošteno zaradili. Kad se promijeni to uvjerenje, ili kad se promijeni vlast da u njoj sjede neki kulturni ljudi, onda ćemo moći razmišljati o kulturnoj politici.

Mnogi će reći kako kulturna politika u BiH praktički ne postoji. Da li je to doista tako i koje bi teme i vokabular ona morala iznova naglašavati?


Kulturna politika u BiH postoji u nekom rudimentarnom obliku. Ne postoji u punom kapacitetu, jer mi nemamo potrebne dokumente, strategije, ideje, niko za zajednicu ne definira ciljeve u kulturi ni sredstva kojima će se ti ciljevi ostvarivati u nekom segmentu vremena. Stvari se događaju ad hoc. Npr. – i to je još i primjer pozitivne prakse – ipak su vlasti u Sarajevu primijetile da je filmska produkcija iznimno značajna za taj grad, kroz SFF, ali i niz relevantnih filmskih autora koji žive u Sarajevu. Stoga su dobili titulu Evropske prijestolnice filma i upravo unijeli u zakon otvaranje posebnog kantonalnog fonda za kinematografiju, kao i – što je strateški naročito bitno – proces stvaranja poreskih olakšica za ulaganje u film stranih producenata. To je primjer neke vrste kulturne politike, ali je apsurdno da se ona dešava na nivou kantona Sarajevo, jer film je, naravno, relevantan za čitavu Bosnu i Hercegovinu i te poreske olakšice morale bi postojati na državnom nivou. Tu je već i vlastima jasno da film ne samo uzima, nego i generira novac, primjer SFF-a je vrlo očigledan, broj turista i porast potrošnje u Sarajevu u danima festivala je ogroman. Međutim, moralo bi se gledati šire od jednog uspješnog primjera, svaka kulturna produkcija nosi ekonomski rast, naročito u kombinaciji s turizmom. Muzeji u Sarajevu koji su dobrom upravom zadnjih par godina enormno povećali broj posjeta direktan su turistički faktor, pa gdje ljudi prvo idu kad dođu u neki grad nego u muzej? No i svi drugi oblici umjetnosti i svi kulturni događaji povećavaju atraktivnost svakog grada, podižu kvalitet života građana i čine ga turistički privlačnijim. To su samo neke banalne, svima poznate stvari koje, međutim, nisu predmet stvarne strategije i kulturne politike naše vlasti. Kod naše vlasti, koju uglavnom čine nekulturni ljudi, koji ne čitaju, ne idu u pozorište, n izložbe ni na koncerte očito preovladava ono najprimitivnije uvjerenje da su umjetnici neki lezihljebovići i paraziti, da otimaju teško stečene novce koje su privrednici pošteno zaradili. Kad se promijeni to uvjerenje, ili kad se promijeni vlast da u njoj sjede neki kulturni ljudi, onda ćemo moći razmišljati o kulturnoj politici.

Bili ste članica tima uspješne kandidature grada Mostara za EPK 2024. Na kraju, Mostar nije uspio osvojiti titulu, ali je ulaskom u finale ipak prepoznat kao mjesto koje ima potencijal za daljnji kulturni razvoj. Uostalom, kao dio procesa donesena je i kulturna strategija. Da li je tim koji je vodio kandidaturu i dalje ostao na okupu i kakve zagovaračke aktivnosti planira?


Mi zaista vidimo proces rada na aplikaciji kao uspjeh. Veoma je važno da su eksperti Evropske komisije prepoznali naše koncepte i ideje kao relevatne i moguće za realizaciju. Mi nismo dobili titulu jer je procijenjeno da grad i država nemaju kapaciteta da implementiraju jedan tako ogroman projekat i to je, nažalost, vjerovatno tačno. Prvenstveno zato jer bi finansijsku konstrukciju morali ispuniti svi nivoi vlasti, a vidimo koliko to kod nas ne funkcionira. Međutim, potvrđeno nam je da razmišljamo u dobrom pravcu kad kulturu i umjetnost vidimo kao najznačajniji integrativni faktor još uvijek podijeljenog društva u kome živimo, alatku za značajne društvene promjene. Kulturna strategija koja je donesena koristi niz rješenja, pa i samih projekata koji su bili dio naše prijavne knjige za EPK. Prihvaćanjem ove strategije Grad se obavezao i na učešće u realizaciji niza vrlo kvalitetnih projekata, koji bi građanima cijelog grada, od mikrozajednica kakva su dvorišta i ulice do grada kao cjeline, donio i integrativne aktivnosti i kulturne događaje. Tim koji je radio na aplikaciji stoji na raspolaganju u eventualnoj implementaciji tih projekata.



Mreža lokalnih portala: rubrika 'Naše hronike'
Mreža lokalnih portala: rubrika 'Naše hronike'
RG86: Marija Dejanović / Karmen Obrdalj, Aleta Rajič / Onomatobleja Talk Show
RG86: Marija Dejanović / Karmen Obrdalj, Aleta Rajič / Onomatobleja Talk Show
152: Ivana Rogar, Želimir Periš / Turizam u Mostaru: Kako dalje?
152: Ivana Rogar, Želimir Periš / Turizam u Mostaru: Kako dalje?
RG85: Plavi baršun (1986) / Abergaz, The Harness, Accident / Pasivna agresija
RG85: Plavi baršun (1986) / Abergaz, The Harness, Accident / Pasivna agresija
151: Budućnost mladih Mostara / Magdalena Blažević / Jasmila Žbanić
151: Budućnost mladih Mostara / Magdalena Blažević / Jasmila Žbanić
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
'Music': Novi spot zeničkog sastava BruhUuhu
'Music': Novi spot zeničkog sastava BruhUuhu
Festival Poligon 2020: Vanja Šunjić
Festival Poligon 2020: Vanja Šunjić
150: Dženan Šuta: App Rolla / Maja Roso Popovac
150: Dženan Šuta: App Rolla / Maja Roso Popovac

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon