KULTURA POSLIJE: Nora Krstulović (Intervju)

Nora Krstulović kazališna je redateljica i urednica jednog od vodećih portala za izvedbene umjetnosti u regionu Teatar.hr.


Zaslužna je za pokretanje nekolicine pionirskih web portala u Hrvatskoj (Monitor.hr, Filmski.net, Sonda.hr), sarađuje s velikim brojem medijskih kuća, umjetničkih organizacija i manifestacija, te je među istaknutijim imenima na polju borbe za prava kulturnih radnika/ca i slobodnih umjetnik/ca, slobodu i nezavisnost medija, te rodnu ravnopravnost.


Pokretačica je apela za pomoć domaćoj nezavisnoj kulturi u doba pandemije.


Za AbrašRadio govori o stanju nezavisne kulturne scene, položaju slobodnih umjetnika/ca, te kulturnoj politici u Hrvatskoj po izbijanju pandemije koronavirusa. Razgovor vodio Ronald Panza.

Foto: Nina Đurđević, VoxFeminae.net

Osim što ste kazališna redateljica posljednjih godina predano uređujete portal Teatar.hr koji se trudi pratiti svaki oblik novosti vezan za izvedbene umjetnosti, ali i promjene unutar kulturne politike. Možete li nam opisati nastanak i razvoj portala, kao i mjesto koje je zauzimao i zauzima unutar sadašnje pandemijske krize?


Pričao o nastanku portala Teatar.hr bizarna je kombinacija romantične naivnosti, suludih okolnosti, nešto sreće i nepobjedivog dalmatinskog dišpeta, ali traje evo već više od 20 godina. U najkraćim crtama glasila bi ovako: Koncem devedesetih prostora za kulturu u tradicionalnim hrvatskim medijima svakim je danom bivalo sve manje, a vijesti o izvedbenim umjetnostima u svijetu, pa čak i susjedstvu - bilo nije. Istovremeno, internet je u istoj toj hrvatskoj kulturi bio većinom neprepoznata ‘novotarija’, a ja sam baš krenula u Gavelli raditi predstavu u kojoj je internet i ključni okidač i mjesto radnje. ‘Closer’ Patricka Marbera postavili smo u Zagrebu 9 mjeseci prije New Yorka, prije no što je postao globalni svjetski hit, a tekst sam -  pogađate - pronašla na internetu. Odlučila sam pokušati spojiti te moje dvije velike ljubavi, tehnologiju i teatar, te na portalu Monitor.hr počela uređivati rubriku o izvedbenim umjetnostima. Uspjeh predstave svakako je pripomogao, pa je sve raslo neočekivanom brzinom i o desetoj obljetnici interneta u Hrvatskoj, Teatar.hr se osamostalio i prešao na vlastitu domenu na kojoj ćemo u studenome proslaviti punoljetnost. U tom smo razdoblju prošli sve i svašta, javno financiranje dobili smo samo tri puta i baš svaki od njih trpjeli ogromne političke pritiske, pa smo prije deset godina odustali od tog poslovnog modela i odlučili dio sadržaja nuditi isključivo uz SMS naplatu odnosno pretplatu. Činilo se nemogućim, čak i očajničkim, ali ispostavilo se - vizionarskim potezom, jer smo prestali biti ovisni o oglašivačima i politici, i upravo smo zahvaljujući tome relativno bezbolno preživjeli ovu krizu. Naša je pozicija u hrvatskoj kulturi danas doista unikatna: iako glasno i jasno tražimo povećanje izdvajanja za javno financiranje kulture, mi ta ista sredstva niti tražimo niti primamo, što nam omogućuje da bez straha i/ili autocenzure, ali i bez osobnih interesa otvaramo sve teme koje držimo važnima. Primjerice, još 10. ožujka upozorili smo da je kazališna sezona zapravo gotova i da je nezavisnoj sceni do daljnjega ugrožena egzistencija, a već 14. ožujka objavili smo peticiju koju je potpisalo preko 4000 institucija i pojedinaca, i većinu čijih zahtjeva je Vlada RH na koncu manje ili više dosljedno i - provela.

Kriza koja nas je pogađala aktivno kroz proljeće i nastavlja dalje stvarajući jedno konfuzno stanje posebno je bila neugodna prema slobodnim umjetnicima i umjetnicama. Kakve su štete doživjeli za svoj profesionalni ali i ljudski opstanak?

Meni je, nažalost ili na sreću, kriza počela daleko prije. U listopadu prošle godine premijerno sam u Teatru Tirena postavila predstavu ‘Zamisli’ o važnosti mašte u razvoju djece i mladih i baš kad smo je trebali najviše igrati dogodio se štrajk u školstvu, a malo potom i pandemija. Otkazani su gotovo svi izvedbeni projekti koje sam sa suradnicima planirala, uključujući i premijeru projekta ‘Registar izdajnika’. Stalo je - sve. No, ja sam u tom trenutku već mjesecima bila u ‘kriznom managementu’, pa se ‘Zamisli’ preko noći prometnula u okosnicu ukupne on-line prisutnosti Teatra Tirena tijekom pandemije i postala obrazovni materijal u cijelom nizu škola u Hrvatskoj… To, naravno, nije platilo račune, ali je dalo nadu. Za račune sam se, pak, pobrinula istom onom paletom raznorodnih znanja i vještina što sam ih pokušavajući preživjeti na hrvatskoj nezavisnoj kulturnoj sceni stekla u posljednjih gotovo 30 godina. Ne žalim se. Brojnim kolegama je neusporedivo teže.

Ministarstvo kulture je, nažalost, krizu iskoristilo kako bi proguralo neke agende koje prije pandemije nisu prolazile. Tako je, primjerice, na ‘mala vrata’ uveden kriterij zarade za vrednovanje umjetničkog rada, pa su veću pomoć dobili oni koji su prije krize zarađivali - više.

Kakav je doista položaj slobodnih umjetnika i umjetnica u Hrvatskoj – u čemu je njihov značaj?

Prije no što vam odgovorim, činim mi se važnim objasniti status samostalnog umjetnika u hrvatskom zakonodavstvu. Riječ je o samozaposlenim osobama, ponovit ću: samozaposlenim, koje si same nalaze posao i osiguravaju egzistenciju u državi u kojoj prosječni stanovnik jedva da pročita jednu knjigu godišnje, a čak ni javne ustanove u kulturi ne honoriraju likovne umjetnike. Tome usprkos, neke od najvećih dosega hrvatska kultura duguje upravo samostalnim umjetnicima. Prvu skupinu čini nas 1400, članova HZSU, čiji rad po ocjeni struke, kvalitetom i kvantitetom, zaslužuje da im Republika Hrvatska subvencionira zdravstveno i mirovinsko osiguranje, pa će imati mirovinu od 1500 do 2000 kuna. Drugu skupinu čine svi oni kojima je struka priznala umjetnički rad, ali si staž i zdravstveno osiguranje plaćaju sami, te konačno treću skupinu koja si ne može priuštiti da si ta davanja plaća pa živi od honorara do honorara (na koje davanja plaćaju poslodavci), a da pri tome mnogi od njih (iz raznih razloga, najmanje umjetničkih) nisu čak ni članovi strukovnih organizacija pa su skoro ‘nevidljivi’. Na razne načine, sve su te skupine već gotovo desetljeće na meti politike koja ih iz samostalnih želi pretvoriti u državno dozvoljene umjetnike, a taj je pritisak sve veći što je opća egzistencijalna situacija teža. U okolnostima pandemije i krize koju je proizvela, situacija se dodatno zaoštrila i nisam pretjerani optimist po pitanju ishoda te borbe.

Ovakav nezavidan položaj nezavisnog sektora u kulturi za vrijeme i neposredno poslije krize sigurno je iziskivao potpunu solidarnost kako na samoj sceni, ali i od države. Da li je Ministarstvo kulture razumjelo situaciju i ponudilo odgovarajuće rješenje?

Ministarstvo kulture je, nažalost, krizu iskoristilo kako bi proguralo neke agende koje prije pandemije nisu prolazile. Tako je, primjerice, na ‘mala vrata’ uveden kriterij zarade za vrednovanje umjetničkog rada, pa su veću pomoć dobili oni koji su prije krize zarađivali - više. Onda je usred pandemije i bez ikakve najave, čak i samim članovima Radne skupine, u javno savjetovanje poslan iznimno važan Zakon o autorskom i srodnim pravima, a koji sadrži svu silu iznimno problematičnih rješenja - od onog da se filmskim snimateljima oduzima status autora, do onog da izvođači de facto gube pravo na kolektivnu zaštitu. O tome da po tom prijedlogu zakona ja kao redateljica nisam autorica vlastite predstave, da i ne govorim. Nadalje: samo jedan lanac kladionica (a koji je lani prijavio dobit od preko 300 milijuna kuna) dobio je veću pomoć od svih članova HZSU u istom mjesecu, dok je treća skupina umjetnika na pomoć čekala gotovo tri mjeseca… No, u okolnostima u kojima prosječan hrvatski samostalni umjetnik gotovo pa sigurno boluje od štokholmskog sindroma u odnosu na Državu, ogroman je broj kolega sretan da su nas se uopće sjetili… I to je ekstremno porazno.

Imamo potpuno kaotičnu situaciju u kojoj se ‘sjekirom’ režu lokalni proračuni za kulturu, bez ikakvih jasno određenih kriterija otkazuju brojna kulturna događanja, a omogućuju druga, javne ustanove ‘štancaju’ premijere ne bi li ispunile formu za izvješća… Realno - imamo potpuni kaos, a tek nas čekaju rebalansi i po svoj prilici potpuni potop nezavisne kulturne scene.

Posvuda se vode rasprave oko toga da li nas čeka povratak na staro ili prilagodba modela ili možda neka nova stvarnost. Kako bi po vama trebala izgledati jedna odgovorna kulturna politika koja između ostalog vodi računa i o ovakvim pitanjima?

Nema povratka na staro. Niti u jednom segmentu ljudskog djelovanja. Okolnosti su se jednostavno drastično promijenile. Kad su u pitanju izvedbene umjetnosti nabrojat ću samo neke od problema: apsolutnu zbunjenost javnosti oko toga što jest, što nije dozvoljeno, golemi zazor publike od masovnog okupljanja u zatvorenim prostorima, nedovoljan broj i nedovoljnu kapacitiranost otvorenih prostora za izvedbe, ogromnu potrebu nemalog dijela gledatelja za isključivo eskapističkim repertoarom, itd, itd, itd… U tim i takvim okolnostima ozbiljna kulturna politika već bi prije par mjeseci organizirala nekakvu radnu skupinu, da ne kažem think tank koji bi promišljao što i kako dalje; demokratizirala korištenje postojećih javnih resursa (prije svega mislim na korištenje postojećih i kreiranje novih prostora za izvedbe na otvorenom), te pokrenula javnu kampanju o važnosti kulture i njezine ‘konzumacije’ i u novim okolnostima. Ništa od toga se nije dogodilo. Imamo potpuno kaotičnu situaciju u kojoj se ‘sjekirom’ režu lokalni proračuni za kulturu, bez ikakvih jasno određenih kriterija otkazuju brojna kulturna događanja, a omogućuju druga, javne ustanove ‘štancaju’ premijere ne bi li ispunile formu za izvješća… Realno - imamo potpuni kaos, a tek nas čekaju rebalansi i po svoj prilici potpuni potop nezavisne kulturne scene.

Opet je, kao i na samom početku, kada su se kazališta praktički prva zatvorila i preselila na mrežu, upravo teatarski prostor najvidljivije pokazao kakve su ga promjene zadesile. Kakvu vrstu odgovora bi u budućnosti trebalo ponuditi jedno ovakvo kazalište pa da ga možemo proglasiti kvalitetno organiziranim i vođenim?

Čak je i najoptimističnijima, da ne kažem najneinformiranijim, jasno da u kombinaciji straha, nužnih epidemioloških mjera i ekonomske krize, teatar mora naći nove modele funkcioniranja. Nažalost, moram priznati da ih još uvijek nisu našle ni zemlje s puno većom kazališnom tradicijom ili pak tržišnom vrijednosti sektora izvedbenih umjetnosti. Kao malo kad u ljudskoj povijesti, teatar je - zatečen kontekstom. Od prvog dana krize protestiram protiv nekritičnog i posve besplatnog objavljivanja izvedbenih sadržaja online i sigurna sam da ćemo tek osjestiti prave posljedice tih poteza, prije svega institucija koje su time željele zadržati vidljivost svojih ‘brandova’ ne mareći previše za autore izvođače kojima nisu isplatile ni lipe naknada za ta emitiranja. Nemam čarobnu kuglu, nemam ni recept, da imam - upogonila bih ga, pa i unovčila već. Ali čini mi se da bi jedini pametan potez u ovom trenutku bilo otvaranje dijaloga s publikom, a ne zabijanje glave u pijesak. Malo je organizacija koje ovo ljetno vrijeme mogu iskoristiti za izvedbe, a sve informacije nam govore da nas na jesen čeka situacija u kojoj će klasična kazališna izvedba biti iznimno skup i više nego visoko rizičan pothvat, za koji će i bez toga malo tko imati što vremena, što sredstava. Većina naše publike bavit će se golom egzistencijom.

Kako sada stoje stvari s vašim kazališnim praktičnim radom? Da li vas očekuje neka nova režija?

Razvijam dva projekta od kojih bi se jedan trebao zbiti početkom iduće godine, a drugi do njezina konca. Prvi nastaje po tekstu nobelovca Darija Foa ‘Slučajna smrt jednog anarhista’, a drugi je tzv. devised i još k tome neverbalni projekt za najmlađe. U oba slučaja pokušavam sa suradnicima osmisliti modele izvedbe koji bi i u najgorim predviđenim okolnostima bili i tržišno održivi i umjetnički dosljedni i toplo se nadam da ćemo u tome uspjeti. Nada možda umire zadnja, ali dišpet - nikad.



RG74: EU&blockchain / Marija Krnić / Balkan eksces

RG74: EU&blockchain / Marija Krnić / Balkan eksces

Radio Geometrija 74: EPPandeconomics 101 / Kritički zabavnik / Balkan eksces

140: Izbori u Mostaru: Marin Bago / Blues u Abraševiću: Anja Rikalo / Onomatobleja 115

140: Izbori u Mostaru: Marin Bago / Blues u Abraševiću: Anja Rikalo / Onomatobleja 115

Drugo ime za slobodu 140: Izbori u Mostaru: Marin Bago / Blues u Abraševiću: Anja Rikalo / Onomatobleja 115

Mostogradnja: Skrivene priče Hercegovine

Mostogradnja: Skrivene priče Hercegovine

Projekt 'MOCTOBI XERCEGOVINE' 2020

KULTURA POSLIJE: Nora Krstulović (Intervju)

KULTURA POSLIJE: Nora Krstulović (Intervju)

KULTURA POSLIJE: Nora Krstulović (Intervju) / Ronald Panza

Damir Arsenijević: Ekološko nasilje ima istu logiku kao ratno

Damir Arsenijević: Ekološko nasilje ima istu logiku kao ratno

Damir Arsenijević, pokretač tuzlanske radne grupe “Zemlja, voda, zrak” (Intervju)

RG73: Una Bauer / Vertigo: Kosa / Manifest nove normalnosti

RG73: Una Bauer / Vertigo: Kosa / Manifest nove normalnosti

KRITIČKI ZABAVNIK: Una Bauer I VERTIGO: Kosa (1979) I ABC PROTIV 123: Manifest za novu normalnost

black background

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon