Kolektivno sjećanje i politika pamćenja: Partizanska nekropola u Mostaru (Kristina Bradara)

Partizansko spomen-groblje – Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar FB (1)

Kultura sjećanja u bosanskohercegovačkoj stvarnosti ima i svoju suprotnost na koju se ne obraća pozornost, a to je kultura zaborava. Trudeći se da grčevito ‘održimo’ sjećanja, selektirajući između onoga što jeste poželjno za sačuvati, stvaramo još jednu ‘kulturu’ – onu u kojoj se potiskuje, stavlja u proces brisanja i nastoji zaboraviti. Gotovo se može opipati kako prostora u službenim sjećanjima nema ni za jednu. Krajnji primjer složenosti kolektivnog sjećanja, politike pamćenja i zaborava u „važećem narativu“ svakako je grad Mostar i odnos njegovih stanovnika prema jednom od gradskih simbola – Partizanskom spomen groblju.

Isprepletenost sjećanja, zaborava, šutnje, manipulacija kolektivnog sjećanja radi konstruiranja politika pamćenja su važna obilježja postkonflikne stvarnosti Bosne i Hercegovine. Neželjeni dijelovi prošlosti se nerijetko vješto prešućuju, dok njihova artikulacija ostaje razlomljena i razbacana u najrazličitijim dijelovima društva. To je najbolje vidljivo u odnosu prema antifašističkim spomenicima. Jedan od najporažavajućih primjera označavanja nepoželjnosti je Partizansko spomen groblje u Mostaru koji je najočitiji primjer koliko je razorna snaga selektivnog i iskonstruiranog sjećanja.

KOLEKTIVNO SJEĆANJE, POLITKA PAMĆENJA I ZABORAVLJANJA

Sjećanje je ljudska sposobnost mentalne reprezentacije upamćenih prošlih iskustava i događaja. Svaka osoba ima svoja vlastita sjećanja, uspomene na druge ljude i događaje. Kada se skupina ljudi u zajednici sjeća, odnosno dijeli uspomene o nekom događaju, onda govorimo o kolektivnom sjećanju, pa tako imamo kolektivna sjećanja, primjerice – pobjedničkih i poraženih obitelji, antifašističkih i emigrantskih ili pak braniteljskih organizacija neke od nacija. Kolektivno sjećanje jeste jedan od bitnih čimbenika nacije. Na drugoj strani imamo kolektivno pamćenje koje se pokušava ostvariti iznad, nerijetko suprotstavljenih, kolektivnih sjećanja, tako da se ciljanom politikom pamćenja uspostavlja kolektivno pamćenje na službenoj državnoj razini. To znači da će politika izdvojiti određena kolektivna sjećanja i dati im prednost nad drugima, te će izabrana propagirati, a druga potisnuti i naposljetku početi brisati. Iz tog razloga je ovdje središnje mjesto sukoba – službena politika pamćenja, koja kolektivno pamćenje gradi na način da određena kolektivna sjećanja postaju nadređena drugima. Stoga moramo imati na umu da se ideološki stvorena sjećanja mogu bitno razlikovati od stvarnih događaja.

U Bosni i Hercegovini postoje tri dominantna narativa o prošlosti koja se međusobno suprostavljaju i isključuju. Tamo gdje se dodiruju kolektivno sjećanje, politika pamćenja i populizam sa izraženim nacionalizmom, dolazi do potiskivanja, selektivnog zaborava u kojem se izostavljaju detalji i gdje se pomno bira čega ćemo se sjećati, a kako bi se dobila podobna priča o prošlosti. Kako nacije nisu jedinstvene oko kolektivnog sjećanja i ne mogu se složiti oko toga tko će se čega sjećati, autokratski sustavi pokušavaju nametnuti jedinstveno sjećanje i interpretaciju prošlosti, što dovodi do još većih traumi.

Skoro da ne treba dokazivati da se neželjena prošlost lako zaboravlja. Ukoliko je, pak, značaj neke tragične prošlosti za naš osjećajni sklop snažan u toj mjeri da je ne možemo zaboraviti, ali ni integrisati u simbolički poredak tekuće sadašnjice, tada je potiskujemo. (4) Ta borba za sjećanja je ujedno i borba za održavanje novonastalih nacionalnih identiteta. To se najviše vidi na primjerima obljetnica i komemoracija, izgradnjama novih i uništavanju starih spomenika, naziva ulica, sadržaja školskih udžbenika i nastavnih programa, kao i državnih i institucionalnih politika.

Taj složeni odnos između kolektivnog sjećanja politike pamćenja i “važećeg” narativa prikazat ćemo na primjeru Mostara, grada na Neretvi u srcu Hercegovine, i odnosa njegovih stanovnika prema Partizanskoj nekropoli.

Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji. Bio je čist dokaz kako različiti narodi mogu živjeti jedni pored drugih i jedni s drugima u miru, stvarajući jedinstven – mostarski mentalitet. To je bio jedan od ‘crvenih‘ gradova – grad koji je imao oko 6.000 stanovnika pripadnika partizanskog pokreta, devet narodnih heroja, najviše mješovitih brakova. Jugoslavenska vlada imala je sve u svojim rukama manipulirajući kulturom sjećanja da bi formirala mitove o nacionalnom jedinstvu svih južnih Slavena. To je jedan od razloga eskalacije sukoba na ovim područjima početkom 1990-ih. Nakon završetka ratnih događaja, nadnacionalni mitovi transformirali su se u nacionalne. Padom Jugoslavije, sve veze s njenim vremenom postaju nepoželjne. Svaka od nacionalnih zajednica ima različite poglede na prošle događaje. Stanovništvo u zapadnom dijelu grada (pretežno hrvatski etnički sastav) doživljava ih radikalno drugačije u odnosu na stanovništvo istočnog dijela grada (pretežno bošnjački etnički sastav). Odjednom je grad koji je bio primjer suživota postao grad kojeg cijepaju na dva. Sve jugoslovensko postalo je nepodobno i u isključivom je odnosu sa etnonacionalnim identitetom koji se predstavlja kao nešto najbitnije u postkonfliktnoj zajednici. Međutim, postoje i oni koji zadržavaju i ističu jugoslovensko, antifašističko nasljeđe poput ‘lijevo‘ orijentisanih političkih stranaka, udruženja antifašista, umjetnika koji dobivaju oznaku “jugonostalgičara”, “komunjara” i “crvenih”. Moderan vid jugoslavenstva doista predstavlja najdublji čin nacionalne izdaje, promatramo li ga kroz dominantne narative jedinstva. (5) Nepoželjnost simbola antifašizma najočitije se vidi u uništavanju, zapuštanju i nebrizi o spomenicima iz ovog perioda. Jedan od najporažavajućih primjera označavanja nepoželjnosti je Partizansko spomen groblje u Mostaru. Taj spomenik je najočitiji slučaj razorne snage selektivnog sjećanja.

PARTIZANSKA NEKROPOLA U MOSTARU

Posebno mjesto u arhitektonskoj baštini Jugoslavije zauzimaju antifašistički spomenici. Ovi spomenici su rezultat ozbiljne debate i selekcije ključnih tema i potreba stanovništva za memorijalnim prostorima, za reminiscencijom jedne tragedije putem umjetničkih instalacija. Spomenici nisu rađeni na nekoj ideologiji nego su pravljeni na izrazito apstraktnom nivou, poštujući individualni doživljavaj tragedije, prirodu, kao i odnos posjetioca i artefakta. Na Partizanskom groblju u Mostaru nećete naći banalno potenciranje političke ideologije, već isključivo uvažavanje osjećaja velike tragedije. Lokalnoj zajednici Mostaraca je bilo potrebno nešto veličanstveno i monumentalno da bi se sjećali svih izgubljenih mladih života u Narodnooslobodilačkoj borbi. Spomenici su mjesta koja pokušavaju artikulirati privatno i javno sjećanje, to su mjesta na kojima se gradi i prošlost i prisutnost. (7)

Izgradnja spomenika započeta je na inicijativu Džemala Bijedića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara. Za Bogdana Bogdanovića pisanje i građenje bila su dva neodvojiva čina i ovaj spomenik je rezultat toga:  

Pisao sam da bih umeo da gradim, gradio sam da bih umeo da pišem. (1)

On je htio da stvori mali zagrobni grad, kopiju grada živih, Mostar u malom, njegov idealan dijagram koji gleda u samo srce starog Mostara živih i u (kasnije porušeni) most majstora Hajrudina. Potpuno je uspio u svom naumu da stvori grad “između neba i zemlje”. Na spomeniku nema simbola ljudskih pokreta, zastava, nema doktrine. Sam Bogdanović je rekao:

Ako sam gradio spomenik u Mostaru mladim ljudima koji su izginuli u partizanima i koji su bili muslimani i kršćani, i Srbi i Hrvati itd., ja sam morao da tražim zajednički kod, a zajednički kod je bio prekultni, on je išao u prastare, u prabalkanske forme. Ja sam se vraćao na te prastare forme jer su one mogle da nas objedine. (2)

Proces gradnje je išao sporo, polako, jer ipak to je spomenik zavidnih razmjera. Za njega su građani davali dobrovoljne priloge, kamen od starih mostarskih kuća, koje su se u to doba već uveliko rušile. Sam proces gradnje, tiho preseljavanje materijala, pa i materije starog grada na neki način predstavlja komemorativan čin. Bogati arhitektonski elementi i simbolični prikazi su zapravo prevladavanje selektivnog sjećanja koje je tada nametao režim.

Groblje je postalo jedna od značajnih točaka gradskog života. Spomen obilježje svjedočilo je složenom identitetu sjećanja i projekciji utopijske, pacifističke budućnosti. Ovaj spomenik se smatra jedinstvenim primjerom arhitekture i hortikulture svjetskih razmjera. Taj kompleks je neka vrsta parka na kojem je gradsko stanovništvo svakodnevno provodilo svoje vrijeme, što je upravo komemorativni čin. Kompleks konceptualizira grad na Neretvi – oponaša ulice, prijevoje, terase, trgove kako bi stvorio spomenuti odraz grada življenja u gradu smrti. Svakodnevna sjećanja i intimne posjete koje nisu nametnute od strane države kao obavezne spadaju u sferu osobnog odabira, što znači da su oslobođene od protokolarne ritualnosti.

Partizansko groblje, 1980. (2)
Partizansko groblje, 2000. (3)
Partizansko groblje, 2020. (4)

Nekropola se sastoji od blago vijugave prilazne staze, dijela s okruglom fontanom i središnjeg dijela s povišenim terasama i pristupačnom padinom. Dominiraju amorfni oblici zidnih konstrukcija isprepletenih zelenilom i vodom.

Na gornjim terasama, na kamenim unutrašnjim zidovima “grada”, na naborima kamenih zidova: polukružne niše (halbskreisformige Nische), apside (Apsido), kontrafore (Mauer und Strebepfeiler) – rasipale su se stotine i stotine kamenih cvjetova. (1)

Na kamene panjeve rano posječenih stabala, što je metafora rano ugašenih života, uklesana su imena, prezimena i datumi rođenja svake žrtve. Na sedmoj palubi se nalazi fontana umjesto vatre i odatle se može vidjeti cijeli kompleks i gradska okolica.

Partizansko groblje (ptičja perspektiva) (5)
Partizansko groblje (ptičja perspektiva) (6)

Na zidu iza je okrugla ploča sa solarnim simbolima Sunca, Mjeseca, konstelacije Velikog psa i izmišljenih Sedam mršavih kravica. Takozvanim “kozmičkim” kamenom ili „Pozdravom univerzumu“ autor je htio izraziti cilj ljudske civilizacije iz te vremenske perspektive: čovječnost, vjera u ljudski napor i vječni napredak. Dok sanjari o drugoj, boljoj, utopijskoj budućnosti, Partizanska nekropola u cjelini podsjeća na veliki astrološki model iz kojeg se iščitava bolja budućnost.

Pozdrav univerzumu (7)

No, povijesni položaj spomenika toliko se promijenio da se našao u zrakopraznom prostoru i beznađu. Sveden je na sjećanje na totalitarni sustav i tretiran kao nepoželjan. Dok nestaje sa mentalne mape grada, fizički je prepušten propadanju i devastaciji. I grad mrtvih čije se nadgrobne ploče opetovano lomi, pomjera, odnosi, i grad živih koji grca od posljedica etničkog dijeljenja, sad se brišu zajedno sa svojom slavnom antifašističkom prošlosti. Tako u zapadnom dijelu, gdje je smješteno Partizansko spomen groblje, ulice nose imena poput Jure Francetića i Mile Budaka, a grafiti koji krase spomenik se kreću od svastika i ustaških oznaka do natpisa „Tito vampir“; „ja ustaša otac komunista ubit ću ga Isusa mi Krista“, „Juden Raus“, „Vaše zločince i zločine veličajte negdje istočnije“, „Fašizam živi“, „Komunizam se od laži rodio od laži živi od laži će i umrijeti“. 2006. godine Partizansko spomen groblje proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, ali za očuvanje spomenika to nije značilo ništa.

Partizanskog groblje (8)
Partizanskog groblje (9)
Partizanskog groblje (10)

To je savršeno opisao njegov autor:

Danas, na žalost, spomenik nije ni vedar ni radostan. Ne šetaju njegovim kamenim liticama zaljubljeni sa rukama spojenim u najčistijim osećanjima, ne osmatraju voljeni grad sa njegovih bolnih visina, nema više bezbrižnih šetnji u suton kad zvezde padaju po njegovim kamenim cvetovima. Sada ga opsedaju jahači mržnje, rušitelji ljepote, umesto cvrkuta ptica i cvrčaka u ljetnjim zvizdanima zastrašujuće odjekuju eksplozije. Ranjen je spomenik sa svim univerzalnim vrednostima, krvari, teške su i duboke njegove rane… Tu su ideje ponižene, a viši oblici inteligencije uništeni. Došlo je do sužavanja svijesti, dogodila se sramota. (2)

Pokušaj obnove groblja dogodio se u 2017. godini kada je spomenik u tri navrata čišćen od raslinja i polomljenih kamenih cjelina. Potpuno je zamijenjeno više od 450 kamenih cvjetova s imenima palih rodoljuba Mostara, koji su bili, ili potpuno uništeni, ili teško oštećeni u napadima lokalnih vandala. S pročelja spomenika i fasadnih cjelina u okviru cijelog kompleksa, skinuti su grafiti s uvredljivim porukama i simbolima. Instalirano je i uključeno na elektro mrežu dvanaest velikih rasvjetnih stupova, a cijeli kompleks Spomenika je potpuno osvijetljen. Obnovljena je i portirnica na spomeniku, te je instaliran video nadzor. Gotovo cijelu 2018. godinu spomenik je fizički profesionalno osiguravala agencija “Securitas” iz Sarajeva, no nedugo poslije kamere su sklonjene, a spomenik je ponovo ostao nezaštićen. Ploče su uskoro ponovno lomljene, prilaz paljen i još uvijek nije pronađeno trajno rješenje.

BRISANJE POVIJESTI

U svom tekstu Umiranje spomenika iz 1999. povjesničar umjetnosti Zvonko Maković bio je jedan od prvih kritičara koji je upozorio na hotimično brisanje povijesti bilježeći kako su tone eksploziva imale uvijek jedan jedini cilj: falsificirati nedavnu prošlost. Točnije rečeno: izbrisati je. Ta praksa nije originalna. Prije bi se moglo reći kako je ona vječna i povezana s univerzalnim vjerovanjem u magijsku moć slika i kipova. Vjerovanje da slike i kipovi utjelovljuju neprijateljske sile izazivalo je iracionalnu mržnju iz koje su se javljali različiti oblici destrukcije. Poput stvarnih neprijatelja, stradavali su i njihovi simboli. Bogdanovićev opis Partizanskog groblja zapravo najbolje reflektira ne samo stanje ovog spomenika već i grada u kojem se nalazi:

(…) sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja, to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima. (1)

Sustavno zanemarivanje nekropole svjedočantvo je grada koji negira vlastiti identitet i inducira kolektivnu amneziju.

Izvori:

  • (1) Bogdanović, Bogdan. Ukleti neimar, Split: Feral Tribune, 2001.
  • (2) Bogdanović, Bogdan. Glib i krv, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2001.
  • (3) Dizdarević, Leila, Hudović, Alma, The lost ideology – Social monuments in Bosnia, International Conference on Architecture & Urban Design (2012): 455-464, Tirana: Eopka University, 2012,455-464.
  • (4) Kuljić, Todor, Kultura sećanja, Beograd, 2006 
  • (5) Markovina, Dragan, Povijest poraženih, Jasenski i Turk, Zagreb, 2015 
  • (6) Mutavelić, Ico. Partizanski spomenk u Mostaru, Mostar: IKRO Prva književna komuna, 1980.
  • (7) Topić, Leila, Za/što ne zaboraviti?, Vojin Bakić – Svjetlonosne forme (2014.): 243-273. Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti

Foto: (1, 2, 3, 4) Partizansko spomen-groblje – Help to preserve famous WW2 Memorial in Mostar (Facebook grupa) / (5, 6, 8, 9, 10) http://herojisaneretve.blogger.ba / (7) Ivana Ereš

Kristina Bradara, MOCTOBI XERCEGOVINE 2020