KARANTINSKE KRONIKE: Potres (Lidija Deduš)

subota, 28.3.2020. o potresu 22. 3. danas već malo njih govori, a ja još uvijek premirem od straha kad mi se mačak protegne na krevetu. danas je prvi dan nakon nedjelje da se mogu koncentrirati na knjigu i čitati. dok većina države sjedi doma u karanteni, ja radim. cijeli tjedan sam bila fizički izložena virusu, odlazila na poštu, kontaktirala s ono malo ljudi na poslu koji su ostali. vani nosim masku i rukavice. stojim u redu na pošti da preuzmem pošiljke, pada snijeg, vjetar je hladan i puše u kosti. u poštu nas puštaju jedno po jedno. ljudi ispred stoje grupirani na otprilike pola metra razmaka. ja se odmaknem. na ulasku u firmu svako jutro pozdravim portira i dezinficiram ruke. popnem se na svoj kat, dezinficiram ih drugi put, uđem na kat, operem ruke, počnem raditi i pomislim da su i tipkovnica i telefon i miš zaraženi pa opet odem oprati ruke, nakon čega ih još jednom dezinficiram, i tako 8 sati. poslijepodne opet na poštu. sve se ponavlja od jutra, osim što je druga zgrada na čijem ulasku imaju dezinficijens. ulazim, dezinficiram ruke, predajem pošiljke. izlazim, dezinficiram ruke, ali u džepu su mi ključevi od stana, diram ih rukom na putu do posla gdje moram isključiti sve uređaje i završiti dan. na ulasku u zgradu firme opet dezinficiram ruke. popnem se na svoj kat, ne idem liftom ni zbog zaraze, ni zbog mogućeg potresa. prije ulaska na kat opet dezinficiram ruke kad uđem, skidam kaput, perem ruke, isključujem uređaje, još jednom perem ruke i odlazim kući. cipele izuvam u hodniku. ne diram mačke, mazile bi se, ali ih otjeram. skidam kaput s najvećom mogućom pažnjom da nešto ne otresem sa sebe. cipele stavljam u cipelarnik, perem ruke, vadim usisavač, usisavam, perem ruke, vadim kantu, stavljam ajax, perem podove – hodnik svaki dan, ostale svaki drugi, brišem papuče koje sam prethodno usisala, perem ruke. vadim dezinficijens i vatu, brišem naočale, ključeve, mobitel, kvake, prekidače za struju. nakon toga opet perem ruke. ujutro sve ispočetka. nikola zvekne o radijator ili se protegne, ili pepica skoči na mene. ja skočim jer mislim da je potres pa kad vidim da nije još malo drhturim u krevetu. ustanem da skuham kavu i čekam. tišina na ulici, koja me i noću budi iz sna, je zastrašujuća. spremam se za posao, odlazim, postupak je isti kao dan prije. na pošti u redu stoji čovjek. nema masku, kašlje naglas, ne stavlja ruku, ne dotiče ga. odnekud dolaze vatrogasci. voze pored reda polako i opominju: dva metra razmaka, hajde, vi gospodine, dva metra. ulazim u poštu i molim se da potres ne bude baš sad jer na zgradi već duže vrijeme stoji natpis: opasnost od predmeta s visine. obavljam sve, izlazim, odlazim u pičku materinu, a od maske na licu mi se zamagljuju naočale i ne vidim kuda hodam, i razmišljam da će biti prava sreća ako iz svega ovoga izađemo normalni.



AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon