• AbrašRadio

Iz nikud u izvan (Mario Hibert)

Sa većom entropijom veća je, dakle, i distribucija utjecaja. Smeće regenerira profit. Mrežno „oslobođenje“, ekrani emancipacije, „savršeni subjekti“ čija individuacija nije u suprotnosti sa masovnim statusom, kako je primijetio J. Baudrillard, stvara subjekte bez Drugog, pa nihilizam postaje vrijednost po sebi. Nemogućnost promjene, možemo primijetiti i sada kada Covid-19 pandemija dodatno izoštrava notornost dezinformiranja.

Dr. Mario Hibert

Jedinica kulturalne transmisije, meme (tačnije, 'mimeme') kao kulturalni ekvivalent genu, replikator imitacije, pandemijski identificira globalne probleme i čini nam stanje izolacije podnošljivijim. Cinizam na trenutak rasterećuje, no problem ostaje: šta ćemo sa njim?


Iz očaja u samouvjerenost, iz samopouzdanosti u beznađe. Klatno raspoloženja i neraspoloženja, bojazni i ushita, naše neuroze, emocije, pažnja, uvjetovani su neurološkom intimnošću sa mašinama. No ta se klaustrofobija nutrine uvijek dovede pred ista „vrata“ na kojima stoji poziv na odgonetanje zagonetke: „What's on your mind?“ Internet je, kako razmišlja B. Konior, mjesto raspolućenosti između šizofrene produktivnosti i narcističkog delirijuma. Paranoja (šta treba uraditi?) i samoobožavanje (ko sam ja?) u okruženju isuviše „drugosti“ samo podiže nove zidove nepovjerenja: šta je istinito, ko je na mojoj strani, koja je moja strana, gdje je moja strana? Where's my mind... Ne govorim o estetici tuge koju generacijski intonira B. Eilish i prodaje kao „žalovanje“, već o infrastrukturalno dizajniranoj tuzi („Sad by Design“, G. Lovink) u koju se zapliće iluzija integriteta, svijeta i nas samih: slobodna volja, kauzalnost, etika. Zatvoru nutrine na raspolaganju je uvijek: još komunikacije, eksternalizacije. Teško je, čini se, prihvatiti da je prisila komunikacije ishodište konflikta: metež se roji, red nikada ne uspostavlja. Nemoć odbacivanja stvorenog, proizvedenog i distribuiranog viška (participacije, akumulacije, konzumacije , interakcije etc.) na koncu mora odvesti u rat: više društvenosti, više entropije.


Kolektivna halucinacija da se u iznesenim mislima nalazimo „mi“, kockanje sa entropijom, hiper-nihilistička samodestruktivnost, naprosto su stanja koja, kako je to davno primijetio K. Jaspers, ne omogućavaju nikakav uvid, nikakve spoznaje: ni beznadnost ni smjelost nisu otvoreni za bilo kakva nagovaranja, uvjeravanja, (primirja?) jer i pesimizam i optimizam jednako dobro iznalaze beskonačne argumente odbijanja te previđaju i ne čuju protuargumente. Svaki put kada dobijem meme ili ga proslijedim dalje, osjetim kako preskočim priliku da nadrastem cinizam i prevarim ranjivost, izbjegnem tugu i konflikt. U zatvoru nutrine, neko uvijek mora biti odbačen, entropija ne može ne biti, haos ne može nestati, već se samo usmjeravati, u sebe, u druge.


Takvim mi se danas čine (digitalni) životi kojima se trenutačno iznova slave iluzije blagodati neprekidne komunikacije kojom se na vlastitoj koži nose „blagovijesti“ beskonačne, programirane samo-izolacije.

Ili kako to puno ljepše, preciznije i razboritije od mene kaže J. Rifikin u "Entropy - A New World View":


Car je gol!“ To je ono što čovjek pomisli kad prvi put shvati što je zapravo – tehnologija. Odstranite svu mistifikaciju koja je okružuje, i ono što će ostati – golo i izloženo – bit će transformator. Svaka tehnologija koju je ikad izmislio genij čovječanstva nije ništa drugo nego transformator koji energiju transformira iz njezinog prirodnog stanja. Tokom tog procesa energija protječe kroz čovječji i društveni organizam i tako služi privremenom održavanju života (i artefakata života) u stanju ravnoteže. Na kraju procesa, energija završava kao potrošeni otpad, neiskoristiv za buduću upotrebu. Ironija je u tome što smo tehnologiju, kako je postajala složenija i proširivala utjecaj u svijetu, počeli gledati kao na nešto neovisno o prirodi, kao da ona stvara vlastitu energiju ni iz čega, ili nekim tajanstvenim procesom dodaje postojećoj količini energije novu, da bi je dobila više no prije. Činjenica je, međutim, da tehnologija nikada ne stvara energiju; ona je samo troši. Što je tehnologija složenija, troši više iskoristive energije. Ma kako se impresivnom naša tehnologija ponekad činila i ma kakvo strahopoštovanje izazivala, i ona je, kao i sve ostalo u prirodi, podvrgnuta nadmoćnom utjecaju prvog i drugog zakona. Evo ponovo tih zakona. Prvi: sva materija-energija u svijetu je konstantna; ona ne može biti stvorena niti uništena, nego samo pretvorena iz jednog stanja u drugo. Drugi: energija se uvijek transformira iz korisnog u nekoristan oblik ili iz sređenog u nesređeno stanje. Tehnologija je transformator – ni manje ni više od toga. Iako je sve ovo prilično jasno, mi i dalje živimo u iluziji da nas naša tehnologija oslobađa od ovisnosti o okolini, što je daleko od istine. Život nije zatvoren sistem. Ljudi, kao i sva ostala živa bića, mogu opstati jedino uz uvjet da razmjenjuju materiju i energiju s okolinom. Da nema tog neprestanog dotoka energije iz naše okoline, svi bismo pomrli u roku od nekoliko dana. Tehnologija nas čini još ovisnijima o prirodi, mada nas fizički udaljava od nje; postali smo o njoj ovisniji zato što trebamo sve veće količine energije za održavanje naših kulturnih obrazaca i našeg vlastitog načina života. Mi također gajimo vjerovanje da tehnologija stvara veći red u svijetu, mada je, ponovo, posve suprotno istina. Zakon entropije kazuje nam da se, svaki put kad se potroši korisna energija, poveća nered negdje u okolini. Veliki protok energije u modernom industrijskom društvu stvara sve veći nered u svijetu. Što brže razvijamo tehnologiju, brže trošimo iskoristivu energiju i izazivamo povećanje nereda. Ukratko, mi živimo u nekoj vrsti orvelovskog svijeta što nalikuje noćnoj mori. Uvjerili smo sami sebe da načinom na koji rješavamo stvari gradimo svijet posve različit od onoga kakav doista stvaramo. Kao u Orwellovoj „1984“, gdje je društvo bilo uvjereno da je rat mir i da su laži istine, mi smo došli do toga da vjerujemo da je nered red, da je gubitak dobitak i da je rad nerad. Što brže naš svijet klizi prema kaosu, sve manje smo voljni tražiti uzrok problema. Umjesto toga, još dublje se uvlačimo u naš tehnološki oklop braneći ga od kritike, nesposobni da priznamo što on čini okolini u kojoj živimo i još manje sposobni da priznamo što čini nama. I dalje se čvrsto hvatamo za izmišljotinu da smo sigurni i zaštićeni, iako postajemo sve izloženiji i sve izvrgnutiji opasnosti u kaotičnom svijetu kakav smo sami stvorili.


Sa većom entropijom veća je, dakle, i distribucija utjecaja. Smeće regenerira profit. Mrežno „oslobođenje“, ekrani emancipacije, „savršeni subjekti“ čija individuacija nije u suprotnosti sa masovnim statusom, kako je primijetio J. Baudrillard, stvara subjekte bez Drugog, pa nihilizam postaje vrijednost po sebi. Nemogućnost promjene, možemo primijetiti i sada kada Covid-19 pandemija dodatno izoštrava notornost dezinformiranja.


Prije nekoliko dana, Jim Waterson u Guardianu piše kako su influenseri ključni distributeri lažnih informacija o korona virusu: istraživanja novinarstva Oxford Reuters instituta ističu studiju prema kojoj političari, celebrity i ostale prominentne javne figure proizvode i šire 20% lažnih tvrdnji o korona virusu dok se njihove objave uračunavaju u 69% ukupnog angažmana društvenih medija. Kapitalistički imperativ neprekidnog rasta uzorno je vidljiv kada se prati logika društvenih mreža. Akumuliranje „još prijatelja“ precizno demonstrira porive za širenje „tržišta utjecaja“. Entropijski otpad raste. Što se društvena mreža više širi praznina postaje veća. Pasivno-agresivni režim mrežne paranoje i narcizma, opetovana lutanja u potrazi za čvorom koji će nas „povezati“ sa sobom, „otvoriti“ smisao poput kuglice na ruletu koja treba da se zaustavi na željenom broju, potvrđuje dejstvo fenomena poznatog pod nazivom „kolaps konteksta“ kojim se opisuju učinci prisustva različitih društvenih grupa u jednom prostoru. Dok se kuglica vrti po ruletu news feeda „otkrivanje“ sebe je poput traganja za kutijom cigara na intenzivnoj njezi, respiratorom u javnoj ustanovi, maskom u izbjegličkom kampu, rukavicama na otpadu lajkova. Kojeg sebe hoćemo „uloviti“ kada prebrojavamo broj komentara na objavljeni sadržaj? Kojeg sebe hoćemo „stvoriti“ u novoj fotografiji ili komentaru? Kojeg sebe hoćemo „zaboraviti“ prebirući po deponijama klizanja prsta po glatkoj površini uglačanih sranja? Kada ne postoji ništa pametnije što bismo činili amplifikacija praznine postaje opsesivna govnarija bez obzira da li se radi o „očaju“ ili „zabrinutosti“.


Instinkt digitalnog krda radi za Silikonsku dolinu. Vrhunac čovječanstva vjerovatno leži u međusobnoj zagađenosti, uzajamnoj zgađenosti. Entuzijazam, euforija i radoznalost kojima se premoštavaju dani karantenske izolacije socijalnim premrežavanjem ubrzo će ponovo zamijeniti virtuelna dosada i konflikt. Potraga za ekstremnim klikom neće nadomjestiti bijes i želju za ulicom. Inficiranim masama tada neće više trebati ni vakcine, maske, ni čiste ruke. Možda samo 5g „disruptivne“ skrbi za novi društveni ugovor.



Dr. Mario Hibert, vanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, autor je knjige 'Digitalni odrast i postdigitalna dobra'


PDF: https://monoskop.org/images/6/6d/Hibert_Mario_Digitalni_odrast_i_postdigitalna_dobra_2018.pdf


559 views
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
156: Deponija Uborak (II) / Onomatobleja 124
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Prnjavor svjedoči žrtvama patogenog ponašanja koje svi podržavamo
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica? (Naše hronike)
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica? (Naše hronike)
Alanfordovski futurizam (Semir Behram, Naše hronike)
Alanfordovski futurizam (Semir Behram, Naše hronike)
Dario Pehar + Krzysztof Czyżewski + Jufkamental, Fonjatura, E.N.D.
Dario Pehar + Krzysztof Czyżewski + Jufkamental, Fonjatura, E.N.D.
Slučaj 'Incel piralen' - primjer toksične privatizacije hemijskih postrojenja u BiH (Gordana Katana)
Slučaj 'Incel piralen' - primjer toksične privatizacije hemijskih postrojenja u BiH (Gordana Katana)
Social Dilemma / Partizansko spomen groblje u Mostaru / VakcinABC
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
Svet je svakako trenutno u oseci ideja i energije, pa su formalne i institucionalizovane kulturne politike manje više parkirane na slepim...
Fond solidarnosti: Aleksandar Popović, Nezavisna kulturna scena Srbije, Beograd (Intervju)
RADIO ALERT: COVID-19, Bliski istok, Nagorno-Karabah / KOMEDIJA SA STAVOM: Nesha Bridges
RG82: COVID-19 na Bliskom istoku / Nesha Bridges
Osnovni cilj aplikacije je potaknuti učenike na fizičku aktivnost koristeći online aplikacije, a gdje će nastavnik imati uvid u fizičku akti
Život u vrijeme zaraze: Održavaj fizičku aktivnost uz pomoć aplikacije Rolla!
(post)COVIDARIUM-1984 predavanje na temu COVID-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata održat će Semir Behram 1. 10. s početkom u 19 h na...
Semir Behram: Covid-19 u sjeni bliskoistočnih konflikata
Tokom vikenda posjetili smo Dom zdravlja Mostar na Bulevaru i razgovarali sa Ines Popovac, glasnogovornicom ove zdravstvene ustanove. Ines j
Život u vrijeme zaraze: Ines Popovac, Dom zdravlja Mostar
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
Gatačko sivo goveče (Aleksa Vučković)
'Doziva' (Azra Aksoj)
'Doziva' (Azra Aksoj)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Biljke u hercegovačkoj narodnoj tradiciji (Jovana Galić)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Katuni: zaštitni znak Hercegovine (Milanka Kovačević)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
Autentična hercegovačka kuća po kamenu se poznaje (Nikolija Bjelica)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)
'Smrt sina': Legenda o jezeru Krenica (Zdenka Pandžić)

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com