• AbrašRadio

ABC COVID-193 (I): Uvod u konspiracizam

Updated: 2 days ago

Novi koronavirus obišao je i prevrnuo cijeli svijet naglavačke. Nedostaci organizacije života naše vrste postali su tragično očiti. Između malih momenata solidarnosti, uglavnom se prepuštamo paranoičnoj nostalgiji za, ne tako davnim, vremenom prije, jer se u novom 'normalnom' snalazimo jako sporo. Epohalni momenti poput ovoga historijski su pogon za fabriciranje informacija i paranaučnih znanja. Lažne vijesti i nove stare teorije zavjere zapljuštale su s naših ekrana u želji da popune nastali vakuum i neizvjesnost, a konspiratolozi svoj posao rade marljivije nego ikad.


Šta su to tačno 'teorije zavjere' i zašto im vjerujemo? Možemo li se dok čekamo cjepivo za covid-19 barem cijepiti od dezinformacijskih virusa? Serija (post)pandemijskih izdanja programa ABC protiv 123 - ABC COVID-193 bavi se konspiracizmom, dezinformacijskim praksama i teorijama zavjere u želji da osvijesti kontekst našeg općeg nedostatka imuniteta na distopijsko-utopijske simplifikacije svijeta koji se mijenja.


Piše: Boris Filipić


Preko 10 milijuna zaraženih i preko pola milijuna mrtvih, COVID-19 posjetio je sad već svaku državu svijeta. Naši životi su se promijenili, mogućnosti smanjile, prospekti budućnosti postali su za nijansu mračniji. Primjera dobrih praksi i reakcija na pandemiju jako je malo, i dalje nastaju nova žarišta, a nestrpljivost distanciranog života pod maskama raste. Nastali metež se ispostavio kao koristan alat, kako za finansijska okorištavanja, tako i za sitno i krupno politikantstvo. 


Prelistamo li statistike istraživanja javnog mnijenja, shvatit ćemo da se na cijelu situaciju, unatoč pomenutim brojkama, u velikim procentima promatra sa sumnjičavošću, ako ne s nevjericom. Mnogi među nama su izrazito kreativni i raspisani u želji da raskrinkaju ono pravo stanje stvari i povedu bitku protiv pravog nevidljivog zla koje nas je dovelo u ovu stupicu.


Netom nakon pandemije, Svjetska zdravstvena organizacija bila je primorana proglasiti i - infodemiju:

Pandemija je isplanirana, koronavirus je laž, koronavirus je napravljen u laboratoriju, namjera je zlih moćnika drastično reducirati svjetsko stanovništvo, Bill Gates uspostavlja totalitarnu kontrolu nad nama, farmaceuti žele zaraditi na fiktivnoj vakcini za fiktivnu zarazu, za sve su krive kineske kulinarske prakse, 5G mreža je kriva, liberalizam trulog zapada je kriv, migranti su krivi, Jevreji, LGBT, satanisti... Sam Bog nas kažnjava...

I tako dalje.

Teorije zavjere uvijek su u porastu. Konspiratolozi svijeta neumorno povezuju stvari za nas koji ne vidimo. Ispostavljaju nam dijagnoze u debelim knjigama, melodramatičnim dokumentarcima, zakučastim blogovima i podcastima. Svoja otkrića potvrđuju izmišljenim vijestima, fabriciranim i rekontekstualiziranim fotografijama, izjavama paranaučnika i mimovima. Publike uvijek ima.


Ovdje nećemo ulaziti u dijalog sa svim epopejama koje nam se nude kao pojašnjenje (nekim historijskim presedanima bavit ćemo se u nastavcima serijala). Pokušat ćemo najprije reći nešto o samoj sintagmi 'teorija zavjere' - šta se to ovdje teoretizira, kako i kojim zlom ili dobrom?

Pojam 'teorije zavjere' je nezgrapan. Kad kažemo teorije, ne mislimo na racionalno i kritički izvedene hipoteze. Priče o kojima govore nikad nisu dokazive ili oborive. Te priče su zavodljive, često vješto raspisane i pune pravedničkog gnjeva. To je ono što ih velikoj većini ljudi pretežito i proda. 


Teorije zavjere imaju dugu i bogatu tradiciju. Hrane se velikim i kompleksnim historijskim momentima kakav naš trenutni jeste, a obično nude, uz povezane tačke uzroka i posljedica, i konkretan scenarij, konkretne krivce i konkretne metode otpora zlonamjernim urotnicima. 


Niko nije potpuno imun na tako jednostavne formule. Naše potpadanje pod njihov utjecaj, pak, primarno trebamo pripisati konspiracizmu, tj. prirodnoj sklonosti čovjeka da svijet misli i objašnjava vokabularom zavjere, popularno kazano - da povezuje tačke. Rob Brotherton, teoretičar teorija zavjera i konspiracizma tvrdi da smo ustvari svi mi prirodno rođeni teoretičari zavjere. Konspiracizam je uvjetovan evolucijom naše vrste. Uočavanje podudarnosti slijedova događaja kroz naš dugi razvojni put olakšavalo je preživljavanje i pojašnjavalo nam svijet u kojem živimo. Instinktivno čuvanje od svakojakih nedaća omogućilo je s vremenom razvoj kognitivnih kapaciteta za konceptualiziranje raznih opasnosti i kada im nismo izloženi direktno. Vrhunac i usavršena korisnost prirodne tendencije da prepoznajemo kauzalnosti stvari, zasigurno su nauka i naučna metoda.


Naučna metoda je, možemo reći, jedan od najvažnijih izuma naše vrste uopće. Ona nam olakšava da uvijek sve bolje i pragmatičnije uočavamo pravilnosti i nepravilnosti u zbivanjima oko nas, omogućuje nam da preciznije predviđamo, pomaže nam pri boljem razumijevanju te šire slike kojoj smo toliko skloni. Zahvaljujući naučnoj metodi, o svijetu koji nas okružuje možemo stvoriti najbolje teorije i pretpostavke. Primjena naučne metode dugoročno je pospješila naše živote. Njom smo rafinirali svoje konspiracističke odlike i donekle 'hakirali' prirodu, no atavizmi primordijalnog predmnijevanja egzistencijalnih prijet1nji očito su ostali duboko u nama.


Karl Popper, veliki filozof znanosti uveo je u svom radu pojam falsifikabilnosti. To je mogućnost neke hipoteze ili teorije da bude osporena pretpostavljenim protudokazima. Naime, što su veće mogućnosti da neka teorija bude opovrgnuta, to je teorija znanstvenija i bolja. Cilj nauke dakle nije dokazivanje, već opovrgavanje postavljenih pretpostavki. Samo tako možemo stvarno povući demarkacijsku liniju između naučne teorije i obične priče. U svojoj knjizi Logik der Forschung (Logika naučnog otkrića) kaže da je svaka 'dobra' naučna teorija - zabrana. Ona zabranjuje određene stvari da se dese. Što više neka teorija zabranjuje, to je bolja.


Dakle, šta su onda teorije zavjere? Prije svega to su zabavne i maštovite priče. Imaju svoj patos, ponekad i nešto etosa, no njihova utemeljenost je po definiciji nestvarna, neprovjerljiva, i ne brani nikakve stvari. Za teoretičara zavjere protudokaz nije koristan za dolazak do istine, nego prije potvrda same zavjere - jer je svaki pokušaj opovrgavanja teorije upravo demonstracija onoga što priječi pravu istinu. Teorija zavjere je krnja epistemologija. Krnja i okrnjujuća. Sama je sebi svrha. A ljudska bića su joj mentalno i kognitivno sklona.


Može se reći da je pokušaj konstruktivne rasprave s teoretičarem zavjere gubitak vremena, jer se, bar s aspekta nauke, radi o dva potpuno različita rezonovanja stvarnosti. No, upravo zbog čovjekove konspiracističke prirode, pa i zbog marljive i detaljno elaborirane i sastavljene slike kakvu prosječna teorija zavjere obično ispostavlja, ne bi bilo pošteno označiti ljude koji ih vjerno prate i 'upotpunjuju' kao glupe, neobrazovane i ignorantne.


Dapače, pogledamo li s koliko detalja se čak i današnji plandemičari, antipetgeovci i antimaskeri hvataju u koštac, da se reći da je ipak potrebna izvjesna vještina tkanja svih tih naracija. Odbijanje, zaobilaženje ili nedovoljno razumijevanje kontradokaza (i principa naučne metode) također iziskuje izvjestan napor ili barem odanost nekom zavjerološkom imaginariju. Tvrdoglava nepokolebljivost još je jedna od ključnih karakteristika teorije zavjere. Sve što je opovrgava, zapravo je potvrđuje.


U teoriji zavjere nema prostora za ljudsku grešku, jer sve urote o kojima je riječ funkcioniraju perfektno. Sva zla su isplanirana i te planove ništa nikad ne može poremetiti, izmijeniti ili pokvariti. Na izvjestan način konspiracističko rezonovanje je utopijsko i distopijsko. Zavjerene su uvijek (ne)određene svemoćne ličnosti demonskih karakteristika, njihov plan je savršen i nedokaziv, no svejedno se od običnog čovjeka koji ga prokljuvi iziskuje revan otpor i nepristajanje na lažna pojašnjenja nauke, historije, kulture i mainstream medija, koja zapravo služe samo da se zavjerom niko ne bi bavio. Zadatak teoretičara zavjere da raskrinka laž u koju je svijet stavljen mesijanski je zadatak. Osjećaj odabranosti motivirajući je faktor za širenje zabranjenog znanja dalje i više.


S psihološkog stanovišta, pribjegavanje teorijama zavjere možemo objasniti i i krhkošću znanja i informacija u datom trenutku. COVID-19 je svijet zasigurno uhvatio u neznanju. Neko je morao ponuditi nešto u borbi protiv sveopćeg osjećaja isključenosti, nemoći i straha pred nepoznatim. Čovjek u odsustvu praktično korisnih informacija, u situaciji kaosa, opasnosti i neizvjesnosti, pribjegava povezivanju tačaka prije svega kako bi pronašao orijentir, učinio se korisnim za svoju zajednicu u novim okolnostima, a u nedostatku validnog i korisnog znanja - proizveo novo. Većina ljudi sklonih dubljem kopanju po teorijama zavjere u suštini nema loše namjere. Nisu primarno negativno nastrojeni ili destruktivni, prepuštaju se konspiracizmu zbog društvene anomije, niza ekonomskih nestabilnosti u kojima se nalaze ili zahvaljujući lošim obrazovnim i tehnološkim infrastrukturama. Prosta utjeha misaone razonode koju teorije zavjere pružaju također je ključna.


Premda ih je uvijek sve više i postaju sve raznolikije i maštovitije, ipak možemo izvući neku opću formulu koju pretežito prate ove priče. Četiri su ključna elementa svih teorija zavjere:

  • Tajna urota, 

  • moćni ljudi, 

  • njihova agenda i 

  • njihova borba protiv općeg dobra.

To što varira jesu definicije ovih tačaka i one uglavnom ovise o ideološkim predispozicijama pojedinca. No, nije nužno da se različite teorije različitih definicija urote, aktera, agende i općeg dobra međusobno pobijaju. Naprotiv, ova prividna raznolikost konspiracisti može samo olakšati put dublje u zečju rupu (ili ideološku zaluđenost).


Sve to prate klasični postulati

  • da se ništa ne dešava slučajno,

  • da ništa nije kako izgleda

  • i da je sve povezano.

Teorije zavjere možemo komparirati ako ih stavimo na koordinatni sustav u kojem je x os psihološka pozadina ili stil datog konspiracizma, a os y količina materijala, iscrpnost podataka i detaljnost bavljenja pojedinom pričom. Tako se na x osi konspiracizmi kreću se od onih krajnje paranoidnih do onih prosto skeptičnih, a prema kompleksnosti od debele teorije tzv. starog konspiracizma, pa sve do naših savremenih ultrakratkih formi, tweetova, postova i mimova.


Četiri su osnovna tipa teorija zavjera:

  1. Generički tip čine klasične priče o vanzemaljcima, atentatima, virusima, migrantima, masonima, iluminatima, papi, CIA-i, KGB-u i slično. (Psihološki profil koji ih prati obično je narcistički paranoidni.)

  2. Drugi tip su teorije o konkretnim pojedinim događajima, šokantnim ili spornim. Ovaj tip zavjera osporava službene priče i dokaze o događajima poput genocida, pandemija, terorističkih napada, 11. septembra, ubistva Johna F. Kennedyja, pada Sovjetskog saveza i slično.

  3. Tip zavjera koji se bavi konkretnim akterima pretpostavlja tajne ideološke motive utjecajnih, slavnih i historijskih ličnosti. (Bill G)

  4. Četvrti je tip pretežito politički, angažiran je za ili protiv neke vlasti. Ovdje spadaju narativi autoritarnih režima, desničarski aktivizmi i razne teorije o petokolonašima unutar kulture, nacije, države ili nekog drugog političkog tijela.

Pravi problem s teorijama zavjere, kao sa većinom stvari, nastaje na političkoj razini. Ideološkim i geopolitičkim konspiracizmom bavit ćemo se detaljnije u narednim izdanjima ovog serijala, no zasad je važno naglasiti da se velika većina geopolitičkih naracija, sukoba i sporenja, ako ne sve, također primarno baziraju na paranoji i teoretiziranju zavjera. Politički centri moći, manji i veći, itekako znaju iskoristiti priliku i debele paranoične tokove konspiracizma kroz kulturu i medije preusmjeriti za svoje partikularne interese. 


Širenje teorija zavjera uvelike ovisi o arhitekturi medijskog ekosistema na nekom teritoriju, kao i o stepenu povjerenja stanovništva u mainstream medije. Važan faktor je i stepen povjerenja u epistemički autoritet, tj. u stručnjake za pojedina naučna i društvena polja. 

Kao amplifikacijski vektor za konspiracizam najveću ulogu zasigurno igra retorika službenih lica i pristranih političara neke države, tačnije, politička kultura jednog društva. Ukoliko je društvo izrazito antididaktično i ne gaji veliko povjerenje prema struci i nauci, plodno je tlo za širenje konspiracističkog shvatanja svijeta. Naposljetku, ali ništa manje važno, veliku ulogu igraju i slavne ličnosti, glumci, sportaši i drugi celebrityiji. Govorni čin javnih ličnosti uvijek je potencijalni 'dokazni materijal'.


Teorije zavjere korisne su kao politička tehnologija za težnje da se zamagli racionalna misao, posije određena sumnja i onesposobi neko društvo da se adekvatno bavi onim pravim, egzistencijalnim prijetnjama. Te priče hvataju se za opća psihološka mjesta i partikularne ideološke sklonosti. Fokusirati se samo na blesavost pojedinih crtica bilo bi promašiti poantu. Pošto kognitivno tražimo uzorke i uzroke stvari i događaja oko nas, puko smijanje suludim pričama kojima nas se obasipa, može nas dovesti u situaciju da previdimo vlastite pristranost, kao i sve opasne posljedice koje prosta komičnost teorija zavjere može da katalizira. Na podsvjesnom nivou, teorije zavjere, koliko god se činile apsurdne u datom trenutku, mogu upravo komičnim elementima posijati sumnju, ako ne za danas, onda za bližu ili dalju budućnost. Jednom posijana i neadresirana sumnja, (što ćemo također prikazati u nastavcima serijala), može vjekovima održati na životu i najapsurdnije teorije zavjere i dugoročno prouzročiti nesagledivu štetu. U svijetu poslije istine, temom konspiracizma primorani smo baviti se ozbiljnije. 

Umjesto zaključka, nekoliko smjernica korisnih za procese saznavanja istina i opasnosti:

  1. Razlikovati sigurnosnu prijetnju od običnog huškanja - inflacija prijetnji konfabulacijama također je snažno oružje za destabilizaciju nekog društva

  2. Razlikovati skepticizam i empirijski provjerljive zavjere od konspiracizma - prave zavjere postoje, inflacija samog pojma teorije zavjere je također opasna okolnost

  3. Kontekstualizirati pojedina zagovaranja i huškanja unutar šire strukture političke moći 

  4. Prihvatiti ono što je nepoznato i ne povezivati tačke prebrzo

  5. Doprinositi potrazi za istinom u javnoj sferi - govoriti, raskrinkavati, težiti ka racionalnoj i argumentiranoj raspravi za opće dobro

#abcprotiv123 #abccovid193 #konspiracizam #teorijezavjere #borisfilipić


(post)COVIDARIUM-1984* je platforma AbrašRadija posvećena društvenim, političkim, kulturnim i ekonomskim aspektima COVID-19 svijeta. https://www.abrasradio.info/post-covidarium-1984






Mreža lokalnih portala: rubrika 'Naše hronike'
Mreža lokalnih portala: rubrika 'Naše hronike'
RG86: Marija Dejanović / Karmen Obrdalj, Aleta Rajič / Onomatobleja Talk Show
RG86: Marija Dejanović / Karmen Obrdalj, Aleta Rajič / Onomatobleja Talk Show
152: Ivana Rogar, Želimir Periš / Turizam u Mostaru: Kako dalje?
152: Ivana Rogar, Želimir Periš / Turizam u Mostaru: Kako dalje?
RG85: Plavi baršun (1986) / Abergaz, The Harness, Accident / Pasivna agresija
RG85: Plavi baršun (1986) / Abergaz, The Harness, Accident / Pasivna agresija
151: Budućnost mladih Mostara / Magdalena Blažević / Jasmila Žbanić
151: Budućnost mladih Mostara / Magdalena Blažević / Jasmila Žbanić
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
RG84: Social Dilemma / Partizansko groblje u Mostaru / Vaccinae
'Music': Novi spot zeničkog sastava BruhUuhu
'Music': Novi spot zeničkog sastava BruhUuhu
Festival Poligon 2020: Vanja Šunjić
Festival Poligon 2020: Vanja Šunjić
150: Dženan Šuta: App Rolla / Maja Roso Popovac
150: Dženan Šuta: App Rolla / Maja Roso Popovac

AbrašRadio

OKC Abrašević

Alekse Šantića 25

88000 Mostar, BiH

+387 36 561 107

abrasradiomostar@gmail.com

  • mixcloud-og
  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon
  • YouTube Social  Icon
  • Twitter Social Icon